Zločin bez kazne ZP Izdvojeno

LEGALIZIRANA MAFIJA – DRŽAVA KAO NEPRIJATELJ

Katarina Jakšić

 |  srp. 8, 2017

Je li itko uopće sumnjao?

Prva beba nakaradne HNS-HDZ vlade je Zakon o koncesijama. Stranke blizanke, stariji brat HDZ i HNS, wannabe HDZ napokon su se našle u zagrljaju u kleptomanskom koitusu koji im omogućava nesmetanu zakonitu pljačku.

Zapravo, nikad se još nije dogodilo da su koalirale dvije bliskije stranke – one su sijamski blizanci, imaju isti instinkt za pljačku i potpuno se slažu oko toga kako je legalizirati.

Naravno, ovaj Zakon su izglasali veliki Hrvati sa starim hrvatskim prezimenima, Hasanbegović i Esih, kojima je od pljačkanja lokalnog stanovništva puno važnija ime jednog trga. Oni su pravo utjelovljenje domoljuba. Kakve veze ima zove li se trg po Pablu Escobaru ako se događa pljačka naroda u realnom vremenu?

Izglasao ga je naravno i Saucha koji je u rekordnom roku prošao obuku za pravog HDZ-ovca i glasat će za prodaju cijele državne imovine da ostane na saborskoj plaći do kraja mandata.

Zašto im se tako žurilo izglasati ovaj zakon?

Otoci primjerice nisu utvrde HDZ-a – tamo nije stupilo tursko kopito pa se eto stranke izmjenjuju na vlasti. Ali na otocima je lova, a teškim mafijaškim poslom, koncesijama, upravlja Županija koja je uvijek HDZ. I tako je država našla način da lokalno stanovništvo i njihovi resursi budu pljačkani od raznih koncesionara koji mogu slobodno imati minuse na računima. Cijelo su vrijeme zapravo tražili neki način da legaliziraju pljačku.

Sad praktički sve može biti naplaćivano, a da u lokalnoj zajednici ne ostane ništa – cijeli dio kolača može ići koncesionaru. Obala i otoci će biti puni mafijaša, sumnjivih koji su došli preko plemenske zajednice te nemaju nikakav osjećaj za taj kraj. Oni su državni prijatelji, a to znači da je država naš neprijatelj. A ruralne sredine će opet odabrati istu mafiju, one ionako nemaju što izgubiti.

To je tužno, ali u ovoj državi u kojoj prolaze takvi zakoni vlada mafija.

Ovo što se događa me sve više potiče da ne želim ni u kojem smislu ovisiti o ovoj državi. Ne vjerujem ničemu. Mislim da nema smisla plaćati porez – čemu ako iz tog poreza ne možemo platiti autoceste, već se one dodatno naplaćuju. Ne znam koja je uopće svrha poreza, mirovinskog i zdravstvenog. Mislim da svi trebamo težiti da živimo izvan sistema – da uzgajamo svoju hranu i proizvodimo svoje proizvode. Da nas se što manje diraju zakoni koje izglasava izdajnička Vlada.

Pet stadija žalovanja nakon što shvatimo gdje se nalazimo – negiranje, bijes, pogodba depresija i konačno prihvaćanje.

Negiranje – „ovo se uistinu ne događa“. Ovaj stadij u pravilu traje jako kratko, jer su

Ljutnja – bijes je prva reakcija nakon shvaćanja da se ovo ipak događa. Uistinu živimo u takvoj državi.

Pogodba – treći stadij je pokušaj da se ispregovara neko rješenje.

Depresija – stadij kad shvatimo da ništa ne možemo promijeniti.

Prihvaćanje – zadnji stadij žalovanja, prihvaćanje situacije kakva jest, što je zapravo jedini način da se preživi.

Sad konačno imamo pečat toga da je država protiv nas, ona nas ne želi ni na koji način zaštititi. Ona je neprijatelj. A ta država se svodi na malu skupinu ljudi koji izglasavaju ovakve zakone jer imaju koristi od njih.

Drago mi je samo da nisam uhljeb pa da ovisim o sredstvima iz proračuna.