|  |  | 

S’moje strane pogleda ZP Izdvojeno

KULT LIČNOSTI SA STRANPUTICE

 

 

Kad san jednom davno napisa da je demokracija sjebala Hrvatsku, dobija san porciju prijekora koji se kreću od neznalice do komunjare, koji nikako da prežali, i odmakne se od prošla vrimena.

Danas, nakon skoro trideset godina srljanja uz tu demokraciju, san još uvjereniji u tu moju tvrdnju. Zašto?

Normalan promatrač zbivanja na našem „svetom“ tlu, ne triba moje objašnjenje. Na Hrvatskom političkom guvnu, iz dana u dan, smo svjedoci zbivanja koja se kreću po kategorijama, od tragedije do komedije.

Ponavljan. Demokracija je trenutno u našem zgužvanom svijetu najviši stupanj suživota u slobodi pojedinca koja nudi niz alata da se društvo organizira na dobrobit tog istog društva. Ali, demokracija ima i jednu zajebanu obvezu. Valja poštivat i ono što traži. No u Hrvatskoj se taj dio baš i ne uvažava tako da se tu razasula krnja demokracija ritko viđena u modernu svitu.

Kod nas su glavne zvizde političari. Moš osvojit svitsko prvenstvo u pikadu, moš dobit sto zlatni medalja na olimpijadi znanja, moš dobit nobela u književnosti, ma đaba ti kad je interesantnije što, i kako, kaže Mile iz Pogane, metuzalemski vođa metropole.

Upravo je on najočitiji primjer za dokazat moje tvrdnje o krnjavoj demokraciji u našoj Domovini.

On je komunistički izdanak, školovan po modernu tumačenju na „nakaradan“ način, i za tu tvrdnju me neće tužit jer bi izgubija spor. On je demokratski izabran već devetnaest godina za polupremijera, jer Zagreb broji, skoro, pola Hrvatskih stanovnika. Sa te strane nam valja skrušeno trpit, mirno stajat prid ton činjenicon.

On je naprosto „uspija“ razbucat granice normalnog i nametnut se toliko ozbiljno da je i sam skužija kako je na dobrom putu izgradnje kulta ličnosti sebe samog. Nije ni čudno kad se uzme u obzir da je kao zelen i spužvast upija nauk kulta ličnosti. On se prikrca iz neudobnog komunističkog tamića u luksuzan „demokratski“ mercedes, praćen „aplauzima“ na stazi obične zajebancije. On je pronaša za sebe trajnu ljubav, zaljubija se sam u sebe.

Tom uzorku modernog demokrate valja iskreno priznat talent nametanja. Toj snazi, i volji, vječnog poglavarenja ritko se može svidočit. Nije to lako. Traži to silnu energiju, pokret i besanje. A usput je izgradija poseban način komunikacije. Tolikon blesavosti u odgovorima na pitanja sedme sili, kao i u skupštini svog feuda, nije lako dokučiti. To „filozofsko“ trabunjanje može komotno bit doktorska dizertacija nekog avaturiste u znanosti.

No život je kratak. Valja malo i privatnog ćućat. On to nema a očito mu i nije u scenariju životnog puta. On sanja vičnost. On sanja sebe okamenjenog u spomenik. On sanja a publika mu za to daje pravo. Njemu je aplauz, pa iako kupljen, izvor nove snage za gacanje po blatnjavon periferiji Zagreba, na putu kupovanja povjerenja u zamjenu za sitnu komunalnu uslugu.

Ritko je nać na kugli zemaljskon političara koji mrtav ladan osniva privatnu stranku nazivom svog vlastitog imena i prezimena. No ima i sljedbenika u drugom gradu po veličini. Takovi naum nema vezu sa demokracijom jer svi što pohrle po člansku iskaznicu takovog profila stranke, unaprid potpisuju priznanicu, ili interesa ili bedastoće. Šahovski rečeno, to su pioni koji se kreću po naredbi. Oni mogu govorit, ma samo ono što in je napisano rukopisom naredbe. Izlet u nešto drugačije, njihovo vlastito, nije moguć bez sankcija odstrela.

Demokracija nudi izbor. Izborom postaješ zastupnik sa obvezom zastupanja onih koji su ti povjerenje dali na osnovama zajednički prihvaćenog. Bauljanje van tog okvira nije zadovoljeno demokratsko pravilo.

No svidoci smo, i to prolazi ko najnormalnije, da se trgovina privatnog vlasnika stranke ne osuđuje, već nagrađuje, kupovinom potrebitog saborskog kadra kako bi se mizernon većini vladajućih stavila mokra omča oko vrata, sa pritnjom mamuzanja demokratske rage, ako se ne uvaže megalomanski zahtjevi mizernog, nacionalnim rezultatima, političkog aktera.

Demokracija na Hrvatski način je u praksu uvela novu dimenziju „demokracije“ zasnovane na trgovačkom umijeću. A to umijeće počiva na kupovini šoldima iz zajedničke proračunske kese. Ti prelazni rokovi su trajni, svakodnevni, a tržišna ponuda se stalno minja. Dublja kesa prednošću zadojena.

Da je bolest uznapredovala pokazuju novi medijski naslovi začinjeni likom i dilom dotičnog monopoliste na pažnju. Eto, snima se i film u slavu na lik i dilo veličine koju mi još nismo skužili i priznali. Scenarij, gluma, muzika, montaža, scena, kostimi, potpisano poznatim inicijalima.

Sve u svemu kult ličnosti se opasno nacrta. Nudi se. Negdi u zakrakunanim magazama se virovatno već kesere isklesane kamene gromade. Portreti, ulje na platnu, su zasigurno na sigurnom dok još tinja nada tituliranja doktoratom.

Sve u svemu, sve više smo u ničemu.

Parola, „svoj na svomu“ pomalo minja sadržaj i pretvara se u „svoj na tuđemu“.

A ako vas zanima što je sa dvadesetak optužnica, prijava, postupaka, izgledno je samo da se negdi kisele dok Mile grmi, „jebeš domoljuba i političara ako nije bar tri miseca gostova u apartmanu Remetincu“ .

mm

ABOUT THE AUTHOR

ANTE TEŠIJA rođen je 1953. Spisatelj, kolumnist, esejist. Piše poeziju, priče, romane i aforizme. Služeći se satirom i humorom pokušava opisati svakodnevnu društveno-političku paradigmu društva.

Solin Info

Solin Live na Instagram-u