Zločin bez kazne ZP Izdvojeno

KREATORI I DESTRUKTORI SPLITA

Katarina Jakšić

 |  velj. 3, 2019

Foto: DKphotography

Ispod sunca zlatnoga blista riva najljepša

Na planeti malena, al’ u srcu najveća

Puna duša radosti kad ti šapnem ime

Splite moj (Oliver)

Split o kojem pjevaju Oliver, TBF i Hari Rončević je grad koji je imao jedan od najbajkovitijih početaka ikad. Priča može početi ovako: jednom davno živio je rimski car, najmoćniji čovjek tadašnjeg svijeta (nešto kao danas Trump ili Putin?), koji je odlučio sagraditi svoju palaču za mirovinu nakon 20 godina staža kao rimski car. Time je odredio početak danas drugog najvećeg grada u Hrvatskoj.

Split u prijevodu na engleski znači podijeljen. Ta metaforička podjela može biti na ljude koji su mu htjeli samo najbolje, i one koji su ga uništili i iskoristili. Split je podijeljen između te dvije struje, kreatora i destruktora. Slika koja utjelovljuje podijeljenost nalazi se odmah na ulazu u Split iz trajekte luke – u gradu koji živi od spomenika koji je sagradio demonizirani rimski car prije 1700 godina, podignut je spomenik mrzitelju Dalmacije i Splita prvom hrvatskom predsjedniku – koji je svoju mržnju pokazao na najboji način poslavši u Split zloduha iz Širokog Brijega. Dovoljna ilustracija podijeljenosti Splita je da su taj spomenik morali čuvati policajci od devastacije bijesnih građana.

Na Marjanu kranovi, pod Marjanom hramovi

Besramno skupi, besramni stanovi

Riva je čista koliko su šporki milijuni

Koje su na njoj zaradili pizduni.

(TBF)

Promjenu uvijek naprave ljudi. Isto kao što su Dioklecijan, Bajamonti i Jakša Miličić odredili onaj Split kakav želimo da bude.

Oni drugi ljudi – poduzetnik iz Širokog Brijega, bivši premijer iz Dugobaba, trgovac koji je postao gradonačelnik i njegov nasljednik kojeg ćemo nazvati Baltazar– odredili onaj drugi Split nad kojim plačemo.

Uvijek je lakše uništiti nego stvoriti. Za sagraditi Dioklecijanovu palaču trebalo je 10 godina. A dovoljna je bila jedna odluka prvog hrvatskog predsjednika – da Split devedesetih da u ruke najvećoj štetočini od svih tajkuna devedesetih, koji se nakon počinjene milenijske štete danas skriva u Bosni.

„Vlasnik grada u kojem nikad nije živio“ (J. Pavičić), ali u kojem mi svi živimo, i gledamo posljedice te devastacije. Zanimljivo je što su dobri duhovi Splita svi redom demonizirani – Dioklecijan je progonitelj kršćana, Bajamonti je bio nepoželjan jer je bio autonomaš iako je radio nešto nezamislivo ni u najluđim snovima za nekog HDZ-ovca – ulagao je u Split vlastiti novac.

S druge strane, svi destruktori – ljudi elementarne nepogode, čija počinjena šteta se može mjeriti u razmjerima tornada, tajfuna i poplava, bili su politički podobni. Onaj iz Širokog Brijega, najrazorniji tornado, je bio HDZ-ovac, omiljeni poduzetnik prvog predsjednika, trgovac čovjek-karikatura, a Baltazar SDP-ovac koji je izabran kao spas od Keruma. A to je bila fatalna greška, jer se dogodilo nešto u što nitko nije mogao vjerovati – Baltazar je bio još destruktivniji tajfun koji je štitio svačije interese osim onih grada Splita.

Isto kao što je rimski car svoj dom sagradio slučajno na području Splita prije 1700 godina, tako se danas Splitu slučajno dogodio turistički boom koji prikriva ostale rupe. O projektima koje je Bandić predvidio za Zagreb, Split može samo sanjati. Najprofitabilnije resurse – sve što je na obali, zračnu luku… drži županija koja je pod HDZ-om.

Split je još uvijek onaj grad iz Oliverove pjesme – sa najljepšom rivom, malenom na planeti, ali jedinom u srcu – ali ima teške rane, hematome, šavove – od otrova onog poduzetnika koji se skriva u Bosni, udaraca trgovca-gradonačelnika i Baltazarovih uboda.

Trebamo nekog novog rimskog cara koji će se pojaviti kao deus ex machina i spasiti Split.

Splite volim te još, neka gnjilo je sve

Ja još ćutim miris tvoje ulice

Neka guše me sad više suze no smijeh

Ja još imam snage reć ti – Splite volim te

(Hari Rončević)