Zločin bez kazne ZP Izdvojeno

KORUPTIVNA KRALJICA

Katarina Jakšić

 |  lis. 4, 2020

Josipa Rimac, lopuža iz Knina, teatralno je izašla iz Remetinca, kao neka narodna junakinja. Po njezinom stavu i držanju moglo bi se zaključiti kao da je napravila neko herojsko djelo.

Na njoj se ne može primijetiti apsolutno nikakav osjećaj krivnje, te gledatelj njegov performansa ne može steći nikakav dojam da je imalo svjesna da je napravila nešto loše.

Taj njezin izlazak iz zatvora i ponosno stupanje pred novinare znak je da je potpuno nesvjesna moralne strane onoga što je radila. Kao uostalom svi iz njezine stranačke obitelji.

Ona živi u svom jako uskom plemenskom pohlepnom svijetu, kao i svi slični njoj. Ona ne čita kolumne o svojoj hobotnici, ne razmišlja uopće da je kriva, da je oštetila državu na koju se stalno poziva. Kako može biti kriva ako je pomogla svima koji su je nešto tražili? Potrebno je razumjeti ovaj mentalni sklop da bi se shvatila situacija sa korupcijom u Hrvatskoj.

Oni žive korupciju, oni dišu korupciju, oni su sama srž korupcije. Korupcija je za njihov lifestyle, nešto najnormalnije poput disanja ili šetanja. Ne vide u njoj ništa sporno, jer korupcija je jedino što oni znaju. Zapošljavati samo one iz svog plemena, namještati javne natječaje opet onima iz svog plemena, sređivati državne ispite ljudima iz svog plemena – pa to je svakodnevni folklor, to je ples na dnevnoj bazi.

Rimac je jednom, za vrijeme također koruptivnog Kušćevića, pisala Zakon protiv korupcije. I kako onda neće znati sve o korupciji? 4 mjeseca u zatvoru zbog korupcije, zloupotrebe položaja, nije upotrijebila da bi se okrenula prema sebi i kritički razmišljala o tome što je radila. Ne, ona je viktimizirala sebe i pisala memoare o svojoj obitelji.

Znači nikakav sram, nikakvo preispitivanje, nikakva grižnja savjesti. Samo doza samosažalijevanja i kontempliranje o obitelji koju si zbrinula, i koja će, naravno da će biti uz tebe.

Možeš pljačkati društvo u kojem živiš, ali obitelj je svetinja.

Možeš uništavati državu, ali dok pomažeš svom plemenu ti si svetac.

Ono što javnost najviše iritira je ta nečuvena razina pokvarenosti, da nakon što si sustavno pljačkao državu, nakon što si uhićen zbog gospodarskog kriminala, ti nemaš nikakve moralne barijere, nikakvog srama da uzmeš još tiH 200 tisuća od države koju si već opljačala.

Ali čini se da je birokracija iznad svega. To njoj Zakon omogućava. Ni ministru financija model 6 plus 6 za službenike pod istragom nije upitan, iako je njegova uloga za pokuša zakrpati državni proračun. Ogradio se od moralne osude tog čina, sve dok je “birokratski sve u redu”.

Najveći paradoks je da borbu protiv korupcije najavljuje jedina stranka osuđena za korupciju. Stranka koja je bazirana na plemenskom djelovanju, koja postavlja podobne, kojoj je plemenski koruptivni mentalitet u samoj srži postojanja bori se protiv korupcije. To je najsmješniji vic ikad ispričan. Imamo najveći koruptivni reality show. Kako će se boriti protiv korupcije netko tko je izmislio korupciju? Tko ne bi postojao bez korupcije?

Najstrašnije od svega je da korupcija već odavno ima status stare normalnosti. Ljudi su toliko otupili na koruptivne afere da ih više ništa ne može dirnuti. Čuti za novu aferu jednako je poslušati novu vremensku prognozu, i to je ono što je zabrinjavajuće. Postalo je normalno da oni koji imaju pristup javnom novcu izgube razum te grabe do besvijesti. Nitko se nije začudio što je direktor jedne državne firme u jednoj kući sakrio milijun i pol eura, a u drugoj 4 milijuna kuna. Uz to ima 7 (ili 8?) stanova i jednu vilu s bazenom. Više nitko ne reagira. Čuđenje i zgražanje su prešli u ravnodušnost.

Najveći razlog za apatiju je da gledamo zločine, a nigdje kazne. Sudski procesi traju godinama, dok ih javnost ne zaboravi. Nikome nije oduzeta imovina, svi znaju da su ukrali ali on i dalje uživaju plodove svoje krađe. To što ih gledamo na slobodi godinama nakon što su počeli sudski procesi da uživaju u ukradenom jedostavno ubija svaku nadu u bolje društvo.

I kako to objasniti budućim generacijama?