|  |  | 

S’moje strane pogleda ZP Izdvojeno

KORAK U BEZNAĐE

 

 

Besmisao kojim smo okruženi, nemoć u minjanju groznog stanja, strah i vična pitanja bez odgovora, to su tereti koji gnječe život svakog normalna čovika, dok srlja kroz ovu jebenu etapu u koju su ga iskrcali da bi svidočija nemoći i beznađu.

Malena curica, tek četiri godine, tek propupala, ostavljena na nemilost prirodne sile, od onog koji je zadužen na zaštitu i njeno mirno odrastanje, ode u beskraj, a da nije ni shvatila smisao života.

Žena u socijalnon ustanovi, u beskraj ode od onog komu je pomagala, za kog je bila zadužena, ispaljenim metkom naše nepažnje, naše neodgovornosti i našeg bezobrazno laganog zajebavanja sa obvezama. Drugi metak je ranija čovika kojeg su uzalud taj dan čekali doma na ručku.

U Splitu se u raku spušta mlado tilo žene koja je u ovo vrime žege samo čekala da negdi ode svojin poslon, a on neobuzdani buzdo, bez smisla za normalno, nađe trenutak da pritisne gas i uništi najdragocjeniji dar. Život.

Jedno malo dite, svoje boli i traume liči u nikon zagrebačkon bolnici plašeć se da mu na vrata ne poviri majka, akter njegova bolnog i jadnog stanja. Namisto dičijeg bezbrižnog odrastanja on je bidan priko noći priskočija desetak godina, ostarija je jer strah nanosi bore i minja ritam života.

Na kamenon rivi grada Supetra uzalud se okupila sva sila građana u protestu zbog nebrige okolo problema bračkih pupoljaka.

Na nikom sudu, nije bitno kojemu, jedan bezličan lik, nabijen mišićima i ispražnjenon glavurdon, svoje najlipše godine podredi srljanju i batinanju, moli sud da mu odgodi odlazak u zatvor. Ne shvaćajući kako je zatvor upravo dar za njega i olakšanje za okolinu u kojon bez straha, srama i stida sije tereor.

U nikon velikon akciji pozatvaraše puste pelonje sa trbušinama, pod optužbom kako u svojin magacinima skladište ogromne količine droge, oružja i mnogo čega ilegalnoga. Takovih akcija smo se nagledali ma stanje sa tim nametom nikako da se iskorjeni.

Jedna žena u mom Solinu je pretučena. Izmrcvarena i vično udaljena od nade za boljim.

Vjesti iz centra dojavljuju o neuspješnim parnicama procentaša od prodaje ( predaje ) narodnog blaga.

Mediji na naslovnicama vidno ističu zastare po predmetima lopina koji nas upropastiše.

Di ja to živin? Di mi to živimo, isplati li se?

Živimo u vičnom strahu od tragedije. Živimo opterećeni dali smo „odabrani“ nosit teret neizlječivog. Živimo u okruženju di je naredni nenormalan dan, normalan. Živimo u strahu za izgovorenu rič. Bojimo se zamjeranja, iako smo u pravu. Živimo u sustavu iznakaženi vridnosti, u svitu izopačenog stanja prirode kojon smo dali ruku da bi nas u konačnosti uništila. Ugušit ćemo se u vlastitom smeću.

Živimo život bez odgovornosti.

Tu kategoriju propuštamo, prepuštamo nekomu drugomu tko je zaokupljen grabežom za vlastitu dokonost, ne kontajući da tako sami sebi postavljamo zamke u koje ćemo, kad tad, zagazit, a zbog opijenosti ne znat se iskobeljat.

Bauljamo kroz život bez osjećaja. Okrećemo pogled od nemoćnih. Zaobilazimo ih ko da smo sigurni da nas ta strahota nikada neće sustići. Žderemo za dvoje, ločemo bez mire, a luksuz nepotrebnog nas uvodi u otuđenost od samih sebe.

A za bit čovik triba samo malo. Valja ti se okrenut okolo sebe, zapazit, prić, otkrit i iznać način za pomoću. A pomoć se kreće od smješka, tepla pogleda, ispružene ruke do zagrljaja. Nastavlja se koron kruha, ponekom potrebnon mirodijon, novcem za likove i materijalnom zakrpom mirnog doma.

Pomoć je čin svetosti. Sa pomaganjem se ukrcavaš u blaženstvo. Pomaganjem, najviše pomažeš sebi i spokojstvu vlastite duše.

Društvo je okvir u kojem si „zarobljen“ pripadnošću, u kom tražiš svoju šansu korisnosti. Za sebe i društvo. Društvo „opterećeno“ zakonitošću na ravnopravnim osnovama, zaduženošću prema sposobnostima. Živemo li mi u takovu društvu?

Iskakanje iz normalnih okvira vodi kaosu, nahranjenom manipulacijama, populizmom, obmanama, prevarama i pogodovanjima, a sve umotano u demokratske modele.

Pravosudno guvno, na kom se izvode nemile scene raspojasanosti, ko prva i najvažnija karika međuodnosa, svojim akrobacijama ubija svaku nadu, porukom, kako nade nema.

mm

ABOUT THE AUTHOR

ANTE TEŠIJA rođen je 1953. Spisatelj, kolumnist, esejist. Piše poeziju, priče, romane i aforizme. Služeći se satirom i humorom pokušava opisati svakodnevnu društveno-političku paradigmu društva.