|  |  | 

Male priče ZP Izdvojeno

KOPIJA

 

copyhelena1

 

Zar ne bi trebalo biti od kad je svijeta i vijeka da smo svi posebni, unikatni, da nas je Bog pažljivo stvarao da se nikada ne nađe kopija.?

Mislim da bi tako trebalo biti, mislim da bismo svi trebali težiti da u svojoj ljepoti, dobroti, poniznosti…budemo posebni, drugačiji, vjerni sebi…

Zašto su sve novine onda pune osoba koje izgledaju identično, zašto neka mlada djevojka želi biti Kardashan Kim ili kako već, ili Bella Hadid, ili ova ili ona posvuduša, zašto je nestalo mašte, zašto je nestalo želje da se bude svoj, a ne kopija, vjerujete mi jako loša kopija…

Sjetim se onda tako jednog našeg ženskog rođendana ovog ljeta i jedne djevojke koja je po prvi puta došla u naše društvo jer je pozvana od strane moje dugogodišnje prijateljice čiji smo rođendan slavili.

Da se razumijemo, draga je i umiljata ona, ali pomalo pogubljena, jer ova nova generacija je na žalost potpuno pogubljena bar kada su istinske vrijednosti u pitanju.

Nije poanta u rođendanu nego u činjenici da je ta djevojka ostala zatečena time što smo mi cure/žene kako je ona rekla, bile sve drugačije, što od odjeće, preko načina šminkanja, do frizura i boje kose, i posebno činjenice da u svojim četrdesetim i pomalo na putu u pedesete, Bože me prosti nismo obavili još ni jednu operaciju…naravno plastičnu… ma grozno, mi se čak ni hijeluronu i botoxu nismo podvrgle, uf, bljak…

Mi se nismo zamarale sitnim stvarima, koje su glavna tema današnje mladosti… tko je s kim, koliko tko ima, je li ti može priuštiti ovo i ono… hoće li on biti sposoban kupiti mi cipele od cca iljaduipo kuna…Za nju je to bio skup samosvjesnih žena, koje točno znaju što žele, kad i kako, ne brinu se o tome da li će se ili ne dopasti drugima, jer moramo znati da je najbolje kada zadržiš sebe i vjeruješ u sebe.

Zato mi nikako nije bilo jasno kada sam čula njenu stranu priče, koju je moram priznati pričala otužno, shvativši da život koji ona i njene prijateljice žive i nije neki život, obzirom da je pun predrasuda, da su sebi zadale ciljeve da budno prate sve IN stranice i događanja, tko je što obukao, što se nosi upravo sad, koje postole, cvike i mobiteli su IN, tko je već s dvadeset i kojom napravio koju operaciju, jer Bože moj, ipak su one supruge nekih trećerazrednih nogometaša…

One jadne same sebi nabiju tempo i kada ih susretneš u gradu sve su ravno popeglane, u pokidanim rebama, bijelim patikama, i sada meni turbo iritantnoj zelenoj parki s dlakavom kapuljačom u drečavim bojama…

Naravno, ako nemaš takav stajling, dok, se javljaš nekoj od njih, druge te kopirano s lijeva na desno od gore do dole prate prezirnim pogledom, uf, jadna…ova uopće nije u djiru…

One kupuju na istoj internetskoj stranici ili u istom dućanu, totalno iste komade robe…one žive život one druge ili život likova s TV-a…

Ova pošast ljudskih kopija nema svojih ograničenja, veliki ili mali grad, selo ili otok…pa tako neki dan na parkingu u Solinu ugledah tako za mene stravičan prizor…ona sjeda za volan automobila, naravno u naprijed opisanoj odjeći i obući, a kad se okrenula sve što sam vidjela na njoj bila su usta patke…ta su jadna i izmučena usta bila udaljena od njene glave poprilično, tu je zasigurno išlo 5 mililitara hijelurona drito u gornju usnu, a što je najbolnije, to ne izgleda ni najmanje lijepo, ni estetski dobro obavljeno, ili , oprostite mi, ja nemam pojam o tome što ljepota jeste…

Uh, ok, reći ćete da sam ljubomorna, na sve te kopije, ali iskreno da nas je Bog vidio takve sve bismo bile guske il patke…

mm

ABOUT THE AUTHOR

Voditeljica službe za regulatorne, pravne, opće i kadrovske poslove u telekomunikacijama s petnaest godina iskustva u odvjetništvu nakon završenog Pravnog fakulteta u Splitu te studija za Media and Competition Law pri Londonskom Kings College.