|  |  | 

S’moje strane pogleda ZP Izdvojeno

KOMPLICIRANA JEDNOSTAVNOST

 

 

NARIKAČE I FIKUS

Zašto je naš narod gladan zajebancija, a glad za kruvon mu je manje bitan.

Ova bura koja se digla oko demokratski izabranog Predsjednika RH nudi svu bjedu suodnosa i pokazuje kako smo zalutali u slipu ulicu te da nas teške teme ne interesiraju.

Fikus sa Pantovčaka ipak nije mutav te za razliku od bezličnih prethodnika pokušava javnosti poručiti da je neki faktor i da se možemo pouzdati u njegovo zakonito petljanje svuda tamo di nešto zasmrdi. Mora se priznat da je svih iznenadija te da je prouzročija zbrku što mediji zahvalno prihvaćaju a spominjani iz njegovih podugačkih monologa pokušavaju svesti na neozbiljnost i kontru što im baš ne polazi za rukom.

Nevirovatna je količina optužbi na njegov račun, turajući mu pod nos nepristojnost, trumpavost i promašenost izbora. A meni se osobno baš sviđa ova propupanost fikusa i njegova grlatost, potkripljena dokazivošću, među domaćim kaktusima. Nisan još uživo susreja, one sa kojima se družim, da negiraju njegov aktivizam te da osuđuju, ili optužuju, izrečeno.

Dvije šesne dame čiji ulazak u Sabor bijaše dočekan pozitivnošću i nadom novog kursa djelovanja, uvjeriše nas sa onom tablom, i brojčanikom love, ko performansima, da se naša nadanja nisu obistinila.

A zapravo valja i njih dvije shvatiti. Saborski zastupnik ima dva načina djelovanja kako bi se ostvarija trag za nove izbore. Prvi je mikrofon i tumačenje zasnovano na znanju, obrazovanju i stručnošću oko tema koje svojon važnošću traže prioritet a drugi je improvizacija, performansi i stvaranje skandala koji narod raduje.

Za ovo prvo triba imat temelj, drugo se samo nametne kroz bezidejnost.

Teretiti Predsjednika za rič narikača i to turati nama ko dokazni materijal vriđanja spada u smješnu stranu ljudskog bauljanja.

Tko ne zna što su narikače, iman za to priču te se nadan kako će poslin čitanja biti jasno da je Predsjednik naša pravu rič za djelo koje su pokušali proturiti ko važnu poruku.

Davno, davno, negdi gori u Dalmatinskoj Zagori na snazi je bija običaj da se pokojnika dostojno oplakuje i uputi na vični san. Sramotno je bilo da uz krevet ne prodefiliraju susidi kao zadnji oproštaj a još žalosnije ako se ne osjeti bol i tuga.

U jednu kuću nije bilo ženskog čeljadeta. Umra otac udovac a tri sina neoženjena muku mučiše kako namać žensko čeljade da tužno lomi ruke i nariče. Naprosto, u rodu nije bilo takove osobe.

I dositiše se da negdi iza brda imaju dvi sestre koje to rade ko uslugu, po zanatu. Nije tribalo dugo čekat da dvi u crno ovijene žene zauzmu svoje misto uz uzglavlje koćete di je leža pokojnik. Dok su susidi ulazili, ispijali rakijicu i vino, kusali pršut uz ćakulu o dobrom čoviku dotle su njih dvije iz sve snage izražavale svoju bol i jad kroz naricanje svega i svačega vezano za bidnog čovika. Malo tko od susida je sumnja da to nisu njegov rod pa se čak i divljenje izražavalo na način oplakivanja.

Sve je to dobro duralo dok uz koćetu nije nastala panika. Naime, jedna od narikača se toliko unila u tugu da je skončala u nesvijest te da je hitno upućena na pauzu.

Bože sačuvaj da ja dvi lipe saborske zastupnice turan u tako društvo no njihovo moderno naricanje također ima promašenu adresu. Kukaju tamo di ne triba. Zalutale su.

A meni drago što je fikus sazrija i pokazuje da bodljikavi kaktusi nisu baš nedodirljivi.

PROVANSA, SABIRNI CENTAR NESRETNICA

Nedavno je bija svjetski dan borbe kontra nasilja nad ženama, a i nad slabijima.

Dan koji se valjalo obiljužit i poslat poruku. A te poruke su na vlas iste. Optuživanje nasilnika, obično muškog roda. Koji se i nebi tribali nazivat muškićima.

Jedna posebna poruka me nasmijala i moran reć iznenadila svojon maštovitošću.

„Naša Dalmatinska Zagora ima puno napuštenih školskih zgrada te krećemo u akciju uređenja istih koje će biti u funkciji zaštite unesrećenih žena.“ Tako nekako je glasila.

Poznato je da ima samo dva načina kako zaštiti novo nasilje. Nasilnika strpat u zatvor, kaznit i „uvjerit“ da mu se to više ne isplati delat. Drugi način triba žrtvu određeno vrime maknut u izolaciju kako se stravičan čin nebi ponovija.

E sad, kakvu to ideju nudi naša SDŽ. Mislim da ni autoru izjave nije jasno. No lipo je bilo za čut a i trenutno je palo na pamet te tko još u hrvata panti obećanja.

Ali, dajmo mašti krila.

Evo ona ruševina u Raduniću koja je na mojoj didovini bude popravljena, uređena, okružena bodljikavon žicon i pod nadzorom kamera, sa danonoćnim stražarem, primi desetak nesritni žena.

I što dalje?

Može li se sakrit i bit daleko od javnosti? Ne može.

Mogu li nesritne žene poć vanka, prošetat, ubrat kitu cvića, napit se vode na izvoru Vrbe? Ne mogu.

I di je tu ponuđeno riješenje?

A ta građevina je već davno mogla biti u funkciji, ko turistički objekat, kulturni dom, svratište….

Mogla je, ma nije. Zašto? Jer ovi isti koji prosipaju ideje na mošure nisu kadri posadit, i uzgojit, deset glavica kupusa a kamo li početi stvarat Provansu u Dalmatinskoj Zagori.

Njihov cili opus djelovanja je uzgajanje uhljeba i trošenje proračunskog novca.

JEDAN RAZRED MANJE

Sa tugom smo informirani kako je u našem Solinu za ovu učeničku godinu upisan jedan razred manje u prvi osnovne.

To je informacija koja nije očekivana, naročito u Gradu nadaleko poznatom kao prvi u RH po demografskom rastu i gradu koji se diči svojim odnosom i brigom za mlade.

Di je zapelo? Često čujem.

Nestalo ledina za nove zgrade. Doseljenika, mladih bračnih parova, sve manje uzima solinsku adresu stanovanja.

PUSTINJA BLACA

Lipo je zalutat u neku vlašku u kojoj nisi nikad bija. Pozvali me dragi ljudi da in buden gost u selu Blaca, a ka’ san čuja koji je meni, nije bilo dvojbe već se zaputit kroz Rupotinu i osvanit u prelipom prostoru potpune zapuštenosti.

Mene sidenje zanima samo onda kad se jede pa san tako krenija u obilazak kako bi pronaša kutke lipote koje ovaki prostori nude. I naiša san na potpune razvaline kameni kuća i pokoju novu koja potvrđuje da tu ima života.

Prostrano polje potpuno zapušteno, pod visokon travom i dračom mi kazivaše da se tu nekada oralo sve u šesnaest, a po površini bi jasno da je imalo smisla u službi opstanka.

Kostur stare škole, kamene kuće bez krovova sa stablima iznutra, na prvi mah tiraju misao da nema interesa obnavljanju a meni se učinilo da bi upravo tu ruralni turizam bija taman. Pedalj do Solina, dva do Splita, čist zrak, predivna okoliš i sadržaj bi zasigurno Solin i njegov turizam diglo na stepenicu više. Tu nema dvojbe.

Dolaskom gori zapazija san nebrigu i zapuštenost no nisam iz prve zapazija da nigdi nema stupa za struju pa mi je domaćin objasnija kako vlast u našem Solinu nema interesa riješavanju tog gorućeg, a mizernog, problema.

I zaista, pitan otvoreno, koji su razlozi da solinska vlast ignorira tu činjenicu i svoj prostor maćehinski tretira. Usput pitan i vlast u SDŽ-u da li imaju spoznaju o tomu nedostatku. Za vodu se nisan ni udostojija pitat jer su mi puste plastične cisterne dale odgovor.

Ja razumin da novca nema na razbacivanje. No ima ga, a ima i vremenskog perioda u kojemu se, fazu po fazu, može skončat ta manjkavost.

Zato gospodo nemojte više obećavat. Prozirno je i postaje gadljivo. Namagarčit nas možete i bez toga.

I za kraj, prije neg san krenija nazad, upita san domaćina da mi pokaže di je izlaz tunela kroz Kozjak.

Smješak uz posebnu grimasu bi mi odgovor.

TORCIDA IZDALA LIBAR, MA I HAJDUKA

Upada u oči medijski podatak da je Torcida izdala, sebi u slavu, niki libar i da se u njemu našlo sve što karakterizira nju ko veliku pomoć voljenom klubu.

Nisan ju dobija u ruke ma bi se zakleja da nema poglavlje naslova TROŠKOVNIK.

Dok oni slave, HNS-ov sud je izreka novu kaznu koju su upravo oni prouzročili a koju će za njih platiti voljeni im klub.

Odmah mi pala na pamet jedna zgoda iz mog ditinjstva gori pod Svilajon. Moj brat nije volija okopavat kukuruz, kumpir i lozu. I dositila se lola. Potkopava je biljke koje su nedugo zatim uvenile. Računa je kako će ga naš stari potirat ća, jer je činija veliku štetu kućnom buđetu. I potira ga je ma ne u ladovinu već na poslove di se šteta ogledala u znoju kojeg je izbaciva krčeći ledine potkopavajući troskot.

Šta san tija reć?

Ljubav je dokaziva, samo onda kad druga strana to potvrdi.

MALA VENECIJA VELIKA NEBRIGA

Usudija san se nešto napisat o problemu meni dragog mista Vranjica kad su njegovi stanovnici izišli na rivu protestirati nadajući se da će im izabrana vlast doći u goste i rastumačiti zašto je tomu tako.

Nebi sad puno mudrova o problemu zagađenosti već ponovo postavljam isto pitanje. Zašto se vlast boji doći prid svoje sugrađane, birače, te da objasne čemu to zaobilaženje i, u krajnjem slučaju, ruganje.

Svaki problem je riješiv. Puno lakše kad su svi akteri složni.

Onda, ima li nade?

A opet mi pada na pamet jedna misao. Zašto odabrani čovik na odgovorno misto ne teži da ga se pamti po dobru. Virujte, to je jako jednostavno. Uz uvjet visokog nivoa kapaciteta.

mm

ABOUT THE AUTHOR

ANTE TEŠIJA rođen je 1953. Spisatelj, kolumnist, esejist. Piše poeziju, priče, romane i aforizme. Služeći se satirom i humorom pokušava opisati svakodnevnu društveno-političku paradigmu društva.

Solin Info

Solin Live na Instagram-u