|  |  | 

S’moje strane pogleda ZP Izdvojeno

KARTOLINA: KONTRASTI U NAŠEM GRADU

 

KONTRASTI U NAŠEM GRADU

Kad skrenete od Širine u centar Solina bivate upoznati sa kontrastom usputnih građevina sa live i desne strane. Donedavno je pažnju budila kamena kuća zarasla u zeleni puzavac, napuštena i zaboravljena. Kuća solinskog velikana Don Lovre Katića.

Kojim kanalima, zašto tako, i niz drugih pitanja nikad nisu dati odgovori no uskoro će produkt nečijeg nemara ugledat svitlo dana u liku „rekonstruirane“ zgradurine obogaćene šarenilon pod neonima biznis prostora.

Tamo davne ’74, kad se komunizam, taj „omiljeni“ sustav novopečenih, nameća svuda, tu postavi spomen ploču odajući poštovanje Don Lovri te kamenu kuću proglasi ko zaštićeno spomeničko dobro što su virovatno podržali i Crkva i svi solinjani pa i šire.

Taj čin obvezuje. Te spoznaje se valjalo pridržavati. Zašto nije, odgovori ne stižu.

Kojim kanalima je to prodato, kojim potrebama izgrađeno strašilo na trotoaru i zašto se tu keseri tabla pod imenom REKONSTRUKCIJA kad i običan blento znade da ta tvrdnja ne stoji. Rekonstrukcija podrazumjeva mogućnost širenja obujma sitno u postocima a dirati, tj rušiti, se mogu samo pregradni zidovi.

Zašto se investitor nije pridržavao te prakse uzalud je grintat. Kuća i njen kamen su odlepršali na neku drugu adresu da bi tu bila nasađena biznis investicija što znači kako je i povjest Don Lovrina života grdo narušena.

Valjda zbog zadovoljenja pustih pitanja, investitor je najavija da će ista, orginal, ploča biti vraćena na staro misto, kako bi građani i posjetitelji i dalje bili upoznati da je tu svitlo života ugleda maleni Lovre.

Ne zna čovik što je blesavije, staviti ili ne tu kamenu ploču. U jednom i drugom slučaju to je ruganje pored koga nitko normalan ne ostaje imun. Crkva nebi tribala, naročito.

A tu je mogao biti muzej. Malena investicija je tribala pokrit taj projekt. Muzej koji fali našem gradu. U komu bi uz djela našeg Don Lovre bili izloženi svi dokumenti i znamenitosti koje krase naš Grad. Idealno misto da se posjetitelji zadrže pred bogatim povjesnim svidočanstvima, da mladi uzrasti spoznaju veličine svojih predaka a ne da svraćaju kupit patike adidas ili koju drugu đinđu.

Preko puta rugobe, na desno, svitli kamena lipotica ko uzorak. Vridni ljudi su ju pojmljivo, kamen po kamen obradili da bi starina mamila uzdah.

Prođite i uvjerite se kako modernost vraća unatrag.

DESNO JE U MODI

Izbor Georgine Meloni za novu premijerku Italije nebi nikomu tribao biti nešto za uzbuđenje i procjenu da se ne radi o susjednoj državi. Kad si susjed e onda je zajebano. I to na ovom skučenom prostoru di svak svakomu oće krast teritorij.

Giorgina je obična ženica koja u normalnu susretu ništa ne izaziva no kad si premijer valja to proučit.

Žena obožava Benita, kaže da je mislija samo na interes Italije a to mu ga znači da je diktator bija dobar kad je Anti uzeja Istru i Dalmaciju. S’ druge strane naš Antiša je potezom pera osakatija Hrvatsku predavši nas diktatoru i da ne bi nekih drugih, svjesnih, „kriminalaca“, ostadošmo mi pod puljezima te bi ja danas pisa talijanskim rukopisom. A možda i nebi, kad se znade kako se pelavi drćavac rješava neprijatelja.

Jedino što san uspija uvatit reakciju kod naših političara konkretna je Ž. M. koja se divi staroj priji jer su po mnogo čemu slične u svom aktivizmu. Doduše Ž.M. se nije očitovala o skandaloznoj izjavi G.M. kad je pri ulasku Hr. u EU bila kontra dok se Istra i Dalmacija ne vrate „majčici“ Italiji.

E sad, nedaj Bože da Ž.M. postane premijerka Hr. jer bi zbog dobrosusjedskih odnosa ja mora parlat talijanski i navijat za Hajduk Spalato kontra Lacia.

LJEK ZA DUGI VJEK

Boli me kolino. Cotan. Pošto kod nas valja dugo čekat za dijagnozu još pojma neman što mi je. Zato obilazin apoteke i pitan za koju likariju.

Skupo a nisi siguran. Odustajen. Dođe mi novina u ruke i već na prvoj stranici frapantan podatak. GODIŠNJE BACIMO LJEKOVA U VISINI TRI MILJARDE KUNA.

Moran reć da na prvu nisan povirova. Pa san povirova. U pravu su.

Bože mili koji smo mi đihoši. Tri miljarde u smeće! Zašto?

Zar ne postoje normalna zdravstvena ekipa menanđera koja je kadra skontat potribe, potrošnju i zalihe? Zar nemamo sustav kontrole izdavanja ljekova? Zašto ističu rokovi upotribe? Puno zašto a bojin se da ćemo ostat bez odgovora.

Ostaju sumnje. Ozbiljne sumnje. Još kad se uzme u obzir koliko smo dužni posrednicima u zdravstvu onda tu nešto ozbiljno ne štima. No čini se da nikomu nije briga, a tribalo bi, jer sve ide dok ne klekne.

To meni moje kolino kaže.

RAMBO IZ NAŠEG SOKAKA

Ja protiv Baće nemam ama baš ništa. Momak se snalazi i rezultati su vidljivi. Dva saborska mandata, silni odbori su mu dovoljan razlog za potpuno zadovoljstvo.

Momak je ambiciozan. Čitan da je i doktorira. U Osjeku, što po meni znači da mu splitsko sveučilište nije baš nešto. Ako si željan napredovanja, ako si lokal patriot i ako ti je tvoje sveučilište visoko na ljestvici kvalitete, čemu se drndat do daleka Osjeka a uz to nije lako prisustovat predavanjima i sličnom.

Davno, u ono vrime mraka, studira san ekonomiju u Splitu. Vanredno. Ja i Tonći. Išlo je to nama no on se najednom nije pojavljiva na predavanjima i ispitima. Trevija san ga i upita da di je. Odgovor je identičan današnjim ponašanjima.

Aj ti i muči se. Preporučan ti Mostar. Zašto, upitan. A budale neznalice, odgovori moj Tonći diplomirani ekonomista ispod starog mosta.

No, nema problema sve je to naše. Fascinira želja za daljnjim dokazivanjem i po meni upis u ratničku školu ima svoj smisao. No kad sve zbrojiš i promućkaš, iscidi se čudna „tekućina“ sa kojoj ne znaš što bi.

Slušan vojnog analitičara koji potpuno negira tu ambiciju jer nije potkrepljena potribama. Predsjednik Države po svoju. Upakira sve u sprdnju tako da i ono u što je u pravu dovodi u sumnju.

Naš Baćo se očito zaletija. Njegov politički put, bez jasnoće djelovanja, je fascinantan. Njegova glad za značajem u društvu, neshvatljiva a kad zbrojiš prepoznatljive trene njegova javnog djelovanja, nigdi ga nema.

Očito služi, ma meni je neshvatljiva šutnja njegovih izuzetno kvalitetnih kolega koji se gube u bezznačajnosti lokalne hijerarhije.

Jedan „osječanin“ im je gadno zapaprija na nedavnim izborima.

ZATVARAMO 300 ŠKOLA

Podatak da će cca 300 škola bit zatvoreno zbog manjka đaka nagovještaj je da smo po pitanju demografije zasrali samo tako.

Pred zdravstvenim objektom san cotajući naletija na šaroliku grupu ljudi koji su vadili neke kartone i slagali ih uz zid na uvid nama prolaznicima. Iz prve san peška da su to oni koji „mole“ mlade parove da ne koriste kondom, da im ne pada napamet pobačaj, jer eto Domovina nam propada.

A da se pozabave i otkriju tko nam to prca Domovinu!?

Ne pišu oni ništa o problemima odgoja te dičice, ne analiziraju oni kojim se problemima susreću njihovi roditelji. Njima je najvažnije da se dite iskrca i da broj reste. Ne brine njih Škugorijada društva di se pohlepni izrodi nikako namirit pa kradu na nemoguće načine.

Majka Škugor je odgojila sina i uputila ga u svit da krade. Da ga nije tako odgojila onda mu nebi dala ruku priko svog žiro računa da krca lovu i da ona, obična prodavačica pređe, na kraju obračunskog mandata „stekne“ dobit cca 10 miliona kuna. Normalna mati bi takovom probisvjetu udilila plesku.

Njen sin lopina može komotno napravit 20 dice jer ima masla za odgoj i stasanje, no očito nije sposoban za dvije radnje istovremeno. Namisto unuka on je ćaki da pola miljarde kuna na radovanje. Unuke triba gojit, obrazovat, a ovako moš miran i dokon samo guštat, lokat i žderat.

A samo triba preračunat koliko bi se stambenog prostora moglo saziđat od te naše, ukradene, love. No, ko će to kontrolirat!

U moju Dalmatinsku Zagoru tridesetak kamenih škola zjape prazno jer nema tko da ih ispuni dičjon grajon. Zjape tako i nemilosrdno odbijaju „udaju“ onima koji bi od njih mogli stvorit korist. Jebi ga, triba to znat stavit u funkciju, a kad ne znaš onda pusti da sagnjije.

Zato dugoročna vlast našeg malog mista arči lovu na projekte potpune bezznačajnosti i nepotribnosti, no tko da odoli šušuru.

Jebeš probužane opanke, cilindar na glavi je in.

mm

ABOUT THE AUTHOR

ANTE TEŠIJA rođen je 1953. Spisatelj, kolumnist, esejist. Piše poeziju, priče, romane i aforizme. Služeći se satirom i humorom pokušava opisati svakodnevnu društveno-političku paradigmu društva.