ZAGORO MOJA
Ante Tešija
KAD SUCI UNIŠTAVAJU PRAVDU
Katarina Jakšić
“Istina će vas zasigurno osloboditi, ali prije toga će vas razbjesniti”
Svi smo u nekoj prilici morali učiti Ustav Republike Hrvatske, u kojem na samom početku stoji da postoji trodioba vlasti: izvršna, zakonodavna i sudska. Zakone donosi Sabor, provodi ih Vlada, a treći oblik vlasti, sudstvo, odlučuje o pravdi i nepravdi, odnosno o primjerenoj kazni za počinjene prekršaje i zločine. Dok su Sabor i Vlada više manje stalno pod povećalom javnosti, treća grana, sudstvo se uvijek izvuče dobijajući tretman svete krave.
Ne znam ima li itko više povjerenja u hrvatsko pravosuđe. Toliko je primjera u kojima je pravosuđe protiv pravde, zapravo protiv zdravog razuma. Gledajući naočigled primjere nevjerojatnih presuda koje su zapravo zločin nakon zločina: nakon počinjenog originalnog zločina, uslijedio je zločin nekažnjavanja tog zločina. To čini suce većim zločincima od samih zločinaca.
Suci, koji bi trebali biti moralne vertikale, nezaustavljivo uništavaju pravdu. Ima bezbroj primjera u kojima su suci masakrirali pravdu; tako slušamo objašnjenja sudaca kako osuđuju ubojicu s Marjana na samo 15 godina zatvora “jer žrtva nije dovoljno patila dok je ubijao”. Zbog masakra s gliserom i ubijanja dvoje ljudi hrvatski “poduzetnik” osuđen je na uvjetnu kaznu. I onda korumpirana sutkinja koja donosi oslobađajuće presude napadne medije da je nad njom izveden linč – kad donosiš takve poražavajuće presude, najlakše je svaliti krivnju na one koji izvještavaju o tome.
Stanoviti bojica iz BMW-a osuđen je na uvjetnu kaznu (u prijevodu, oslobođen) jer je “iz dobre obitelji”. Rukometašica koja je pijana pregazila ženu na pješačkom prijelazu također je dobila uvjetnu kaznu “jer se iskreno kaje, i jer je pred njom perspektivna karijera”; kako to da se “iskreno kaje”, a nije uopće izrazila sućut obitelji? Isto tako, njoj se kao u prilog govori da je “plakala dok je zabijala golove na utakmici” – a plakala je isključivo jer joj je bilo žao samo sebe što se našla u neugodnoj situaciji.
Nevjerojatni su razlozi kojima se oslobađaju ubojice, sve te sudačke fraze o dobroj obitelji, perspektivnoj sportskoj karijeri ili neprethodnom kažnjavaju.
Ne znam kako ijedan sudac koji donese takve sramotne presude može živjeti sam sa sobom. Suci su gora vrsta od svih tih kriminalaca i ubojica koje oslobađaju. Osim što donose sramotne presude, slučajevi traju sramotno dugo. Ti ljudi, osim što su korumpirani su još i nesposobni. Glume ugledne građanine, a uistinu sramota ovog društva. Umjesto da budu agenti pravde, postaju simboli nepravde.
Ako javnost ne može preći preko nečega, onda je to nepravda. To je ahilova peta većine, i nitko neće biti neosjetljiv na nepravdu. Posebno ako se uzima slabijima na račun bogatih. Ako se uzima posljednjem kotačiću u sustavu da bi se financiralo menadžere. Ako se uzima zadnjem na ljestvici da bi se dalo prvom.
Robin Hood je lik iz legende, poznat po tome što je krao od bogatih da bi davao siromašnima. Tu vrstu “morala u nemoralu” zapravo ljudi odobravaju jer je doživljavaju kao pravdu u nepravdi. Jer, većina bogatih nije zaslužila to bogatstvo, i tolika društvena raslojenost je nepravedna sama po sebi. Isto to su radili i hajduci – ispravljali su dubinsku nepravdu sustava kradeći od bogatih i dijeleći siromašnima. Radili su nešto ilegalno, ali moralno opravdano.
Pravde nema ni u “sporednim” područjima. O stanju u hrvatskom nogometu napisano je na tisuće tekstova. Svi ti vapaji navijača, borbe na društvenim mrežama, na trgovima i rivama, prosvjedi i demonstracije – čini se da ništa nije urodilo plodom. Politika ništa ne želi napraviti po tom pitanju, šou ide dalje od jednog incidenta do drugog.
Sport je područje posebno ranjivo na nepravdu. Sport je područje u kojem je uključena strast navijača koja je generator sporta. Nešto što je trebalo biti plemenito kao sport, postalo je iskvareno do srži zbog moćnika koji se iživljavaju kroz kontrolu sudačke mafije.
Hrvatski nogomet, inače poznatiji kao močvara, leglo je nepravde. Nogometni suci su još jedna kategorija korumpiranih, iskvarenih pojedinaca koji su se izdigli iznad ostalih. Ono što rade je postalo toliko naočigled pokvareno i korumpirano da se te predstave više ne mogu doživljavati ozbiljno.
I kako onda možemo kritizirati one pojedince frustrirane nedodirljivošću sustava koji jednog takvog pretuku u Stobreču? Nekad protiv nepravde ništa ne funkcionira. Institucije ne funkcioniraju u borbi protiv takvih. Pravosuđe ih štiti umjesto da ih procesuira. Kad institucije ne funkcioniraju, ne preostaje drugo nego uzeti stvari u svoje ruke.
Ova borba nije samo borba za bodove na ljestvici. To je borba protiv elite koja se potpuno izolirala od ostalih ljudi. Elite koja misli da može raditi što želi, koja uopće ne snosi posljedice koje snose svi ostali. Zašto je elita pošteđena plaćanja poreza? Ovaj sistem je utemeljen na nepravdi.
Krivi su oni i koji sve znaju, ali šute. Takvi su suučesnici u zločinu, ne reagiraju iz straha da ne ostanu bez svog dijela kolača. Znamo koji mediji su igrači elite.
Ljudi u nepovratno izgubili povjerenje u pravosuđe. A kad ljudi nemaju povjerenja u pravosuđe, događa se domino elekt; najbolji odlaze iz korumptivnog sustava i postaju nositelji razvoja u drugim zemljama. Oni koji ostanu žive u kaotičnom sustavu za kojeg su svjesni da ih ne štiti, i zato ne vjeruju u sustav.
Kad pravosuđe ne funkcionira, trebamo što više Robin Hoodova koji će uzimati od bogatih i davati siromašnima, i na taj način ispravljati loš sustav – ne kroz institucije već kroz pojedince.
