ZAGORO MOJA
Ante Tešija
Grad Solin Kultura ZP Izdvojeno
Intervju sa zlatnim Antom Tešijom: “Monika je jedna životna priča, kakvih ima na tisuće. Dopala im se i očito su ju pripoznali kao vridnu nagrade”
Neven Gabrić
Foto: Solin Live/Poreština.info (Poreč iz zraka)
Ante je sa svojon kolumnon oša sa našeg portala, no znan da je uvik tu uz nas. Za Antu smo ostali otvoreni, a znamo da je i on naprosto naš. Kako je danas lako doznati sve što se zbiva u okruženju, tako san dozna da je Ante iz Istre, točnije Poreča, doša sa prvon nagradon „Festival književnosti Červar Porat“ koji se već četvrtu godinu održava u Červar Portu, predjelu koji pripada gradu Poreču.
Nije mi bilo druge već da zatražin objašnjenje. Iz prve ruke.
“Ante, čestitan”
„Hvala prijatelju“
“Donese ti zlatnu medalju, očekuješ li kakovu pozornost tvog i mog grada. Točnije, onih čiji je to posao”?
„Neznan za takovu mogućnost no ja u ponediljak i tako iden na blagajnu platit par uplatnica, a već prije četiri dana san puten pošte uplatija iznos koji nije mali, i to tako traje već desetak godina. Znači da smo mi u stalnoj vezi te da se slučajni „prijemi“ dešavaju. Ko zna, možda nabasamo jedni na druge“
“Opet ti po svoju, satiričari su uvik uvijeni „optimizmom“ i zajebancijon, a ja pitan ozbiljno. Nije mala stvar, bar ne bi trebala biti, kad sugrađanin promovira svoj Grad. Evo se i Lovru dočekalo, sad neke mlade znanstvenike, pa mnoge sportaše amatere, pa zašto ne bi i pisca koji ubire priznanja okolo”.
„Nevene moj, iman jednu izreku koja će ti virno reć o čemu se radi. Nema sriće za ni jednu sredinu di postoje NAŠI I VAŠI. To je pogubno. To naprosto vodi propasti. Dobro, može se shvatiti da se u nekim segmentima preferira NAŠIMA, no ima područja di je to nedopustivo. Ja san se vratija sa trodnevnog boravka u Poreču i pari mi se da san bija u Švedsku. Ne zajebajen se. Dočekali su me samo tako. Nisan odma skužija taj odnos. Smistili su nas u hotel PLAVA LAGUNA i ponudili sadržaj di ni jedan trenutak nisi sam, a sam festival ti u par crta ne mogu objasnit“.
“Objasni, ima portal prostora”
„Ja san svoju priču MONIKA posla redovnin putem na natječaj.Izvjestili su me kako san odabran među trojicom za nagradu, dok je još sedam odabrano za zbirku ISKOPANE PRIČE. Ukupno je na natječaj pristiglo osandeset priča, priznatih, poznatih i nepoznatih pisaca iz Hrvatske i okruženja.Zamolili su me da svakako nađem vrimena posjetiti festival. Nisan dvojija već san sija na autobus i osvanija u Poreču. Ne volin daleka putovanja ma nisan se pokaja. Upozna san sjajne ljude, kolege pisce Sanju i Borisa iz Zagreba te Jagodu iz Rijeke. Bili smo malo skupa, a ko da se poznajemo cili život. Doduše, to je karakteristično za pisce.“
“Uleti i nešto novca”?
„Prvo da ti reknen nešto o tim ljudima koji su dragulj za umjetnost, naročito za književnost. Cili projekt je osmislila udruga Červar Porat na čelu sa predsjednikom gospodinom Grozdanom Jumićem i voditeljem festivala mladim, i veoma uspješnim, književnikom Zoranom Antičevićem. Oduševija sam se koliko samo truda i volje ulažu u ovi projekt i kad san sasluša daljnje planove, siguran san kako će uspjeti i umjetnosti silno pripomoći. Pazi, svaku godinu se toliko ulaže u projekt, silno puno pisaca šalje svoje radove i oni , pazi sad, odaberu ovu godinu mene, iz daleka. Šta čovik da pomisli. Pa samo jedno, kako je to pozitiva ritko viđena i doživljena. A kad spoznaš ko je u komisiji odabira, njihov obrazovni i radni status, eto razloga za silnu radost.“
“Ima li sličnosti sa našim Solinom”?
„Dobro, ne može se to tako uspoređivat. Ja mogu samo govorit o ovom načinu kulturnog djelovanja jer za ostalo, što se Poreča tiče, nisam upoznat. Ispričao sam gore nekima o našem Solinu i solinskom litu i po reakcijama san skonta oduševljenost. Ja san već dugo oduševljen litnjim, pa i zimskim, zbivanjima na polju kulture u našem gradu. Valja bit pošten. Meni se posebno dopao izbor za direktora doma Zvonimir, mladog i izuzetno darovitog Tonča Ćićarića. Po meni je to ispravan i jedino mogući put. On je već na startu zadivija svojom energijom, organiziranošću i stručnošću. Nadam se i virujen kako će i drugi mladi solinjani dobiti šanse na područjima koje im pripada. Te dragulje nam valja čuvat i pružat nesebičnu podršku. Ja san već ostarija i mogu puno pomoć, ma ne sviđa mi se što su me neki svrstali u VAŠI. To me silno vriđa“
“Monika, o čemu se radi u toj nagrađenoj priči”?
„Monika je jedna životna priča, kakvih ima na tisuće. Ispriča san ju na svoj način, na čakavštini. Dopala im se i očito su ju pripoznali kao vridnu nagrade“
“I prošli godina ste iz Poreča donili dvije knjige sa vašim djelima”
„Da, i to me raduje. Posta san prijatelj Poreča. Prošlu godinu, moja priča ŠIME I MILICA je uvrštena u zbirku među osam odabranih, a kod gradske knjižnice, moja pjesma U GLUVU NOĆ, osvanila je u zbirci VERŠI NA ŠTERNI. Šta bi se reklo, ima me gorika? Ima, samo što je malo daleko.
“I za kraj, dojmovi”
„Dojmio me se sam Grad. Čisto i uredno na svakom kantunu. Dojmila me se silna zainteresiranost za ovi festival, kako autora tako i publike koja prisustvuje. Nisan moga virovat kad san seja na pozornicu. Prisustvo gradonačelnika, vijećnika i medija. Cila večer mi je prošla u nikom sanjivom zanosu“
“Čestitan ponovo. Što dalje?”
„Reka san im gori, dok san ima intervju na pozornici, kako je ova nagrada za mene u rangu Nobela. Veliki poticaj, te se nadam kako ću poživit dovoljno da još nešto korisna napišen i da ovo što iman u škafetinu, pet gotovih proizvoda, objavin. Skromna želja, a ako Bog da zdravlja i ostvariva.“
“Možda i naš Grad pomogne?”
„Neće“
“Otkud to?”
„Jer iman dovoljno iskustva da to znam. A i ponosa. Odo ja sutra podmirit svoje obveze, a iz tih, i sličnih, sredstava se nadan kako će bit pametno uloženo. U mlade.“
“Što dalje?”
„Ideja mi ne manjka. Počeja san jedan projekt koji mi se dugo već vrzma po glavi. Jedna kronika o jednom mistu, posebnin ljudima u „teatru“ svakodnevnice. Do danas nisan bija siguran mogu li ja to, ma nakon ovih priznanja rekoh sam sebi, možeš ti to. I mogu. Bar mislin tako, a kad se ja nečega uvatin, to i izvršin. Sa novcem od ove nagrade gren u tisak zbirke poezije „USIDRENO VRIME“. Korak po korak, nigdi mi se ne žuri.
