|  |  | 

S’moje strane pogleda ZP Izdvojeno

IMAN PRAVO GRINTAT JER SU OD MENE POKUŠALI NAPRAVIT MAGARCA

 

U ovo vrime svačega, po meni ništa novoga, potribno je prozborit koju iz važnog razloga što smo akteri, a akteri moradu komunicirat, iz potribe i pristojnosti. Vrime je o’ izbora. To je posebno vrime, vrime kad se politički manekeni bude iz „zimskog“ sna i kreću po novu porciju povjerenja. Nema tu rode moj više pravila ponašanja po ljudskoj normali. Sva sila pretendenti na slatke stolice se želi predstavit javnosti, moljakajući da in se bidnin sirotanima udili po koji glasić. Da nesmetano nastave svoju ugodnost.

Rone krokodilske suze, izlivaju puste potoke velebnih obećanja koje jedino oni mogu ostvarit. Vršte do boli, dokazujući kako su spremni klečat na žeravi u molitvama za naše dobro.

Ciklus se završija. Datum kad nas se poziva u društvo one kartonske kutije di ćemo studiozno proučit listu i zaokružit baš njih, se približija. Jebi ga, valja privest glasača sebi. Ništa više nije bitno. Najmanje ono što si prije četiri godine obeća. Novi naramak obećanja mora biti značajniji i zanimljiviji tako da na proteklo nema potribe trošit vrime.

E ja baš oću balit o proteklom. Neš ti kume mene mantat i nudit novo ako ne raskrstimo sa starim. Pa zar nismo akteri istog projekta. Ti si uspija izmust moje povjerenje pa dozvoli da te upitan zašto si prikršija pusta obećanja. Ništa nije na osobnoj razini, sve je u duhu „sporazuma“ kojeg san potpisa poza one kartonske kutije na dan izbora.

To povirenje je dobiveno na regionalnoj razini a sad se manekeni itaju ponudom do Markova trga. Valjda je u opisu ponude uvjerenje o kvalitetno učinjenom, ovdi doli na mikro lokaciji.

Pođimo redom. Ja san čovik koji ne skrivam ni jedan moment svog života. Mogu se ja nečega zasramit ma neću skrivat. Pljuvat po sebi nije moj sport. Moj život je moja svetinja a svatko onaj tko pokušava izminit tok svog proteklog života nije vridan ni obične pažnje. Laž i prevara su naprosto trajni timbar potrošenosti i niškorisnosti.

Evo priznan. Za izbore SDŽ-a ja san svoj glas uredno isporučija izabranom županu Blaženku Bobanu. Zašto baš njemu? Pokušat ću objasnit u ovom osvrtu na njegovu vladavinu. Doselija san iz političkog pizdaraja Splita, u miran politički Solin. Priznan, svidija mi se sklad i javno san to pohvalija.

Unjedrija san u nešto novo i činilo mi se pozitivno za pohvaliti. Solin me omamija.

Blaženko Boban je pristojan čovik, druželjubljiv i sklon manifestacijama di se iskazuje zajedništvo. Rado se pojavljuje na skupovima obična puka i nudi sebe ko jednakog, iako je u političkoj mogućnosti izdizanja. To ljudi vole. Vole one koje slast vlasti ne odnarodi. Iako se nije moga pohvalit visokim obrazovanjem to je znao nadoknadit upornim turanjem u narodnjaštvo, vazda ističući svoju krvnu vezanost za svoje korjene i običnog sugrađanina. Nevješto, ma uporno pričajući sekvence nekih životnih trena kroz koje je tija pokazat posebnost, postiza je prihvaćenost.

Tim manevrima je očito sjajno skrivao pozadinu svog političkog djelovanja. Znao je odvojit narodno od nenarodnog. Bija je akter dva paralelna svjeta. I dobro to inače klapa dok sam ne zagucaš vlastitu udicu bez kontrole. Dvojnost mora isplivat na površinu i tada nastaju nevolje.

Tepali smo jedan drugom prijateljstvo, susretali se na mnogim druženjima, prihvaćao je moje molbe za pomoću potrebitima iz mojih humanih projekata jer je on bio u situaciji da to može. No mora se priznat da je to uvik iz prve prihvaćao. Doduše, lako je i bilo jer se radilo o proračunskim sredstvima no drugi ni to nisu znali davati.

Kako to inače biva, uspjeh te ponese. Neke se staze napretka naprosto ponude, usklade, i akter jednostavno odšeta u visine. Takova sudbina je zadesila našeg Blaženka. Rastvorilo mu se i moga je birat. Njegova skolonost pristupačnosti mu se isplatila. Posta je odabir svoje stranke. Vjerno služeći, postižući izborne uspjehe, nametnija se ko logičan odabir za daljnje „utakmice“. No svaki akter suživota sa narodom, glasačem, mora bi biti upoznat sa jednom činjenicom. Mora znati gdje mu je granica? Ako tu nisi na čistu desit će se belaj.

Akter ovog mog osvrta je očito sam sebi zada tešku jednažbu i sa njom će morat da se nosi. Krajnji cilj zna biti primamljiv ma teško dostižan i u grabežljivosti može da se desi težak pad na početnu poziciju. Čak i niže.

Odavno san presta drugovat sa mojim županijskim odabirom. Moj glas mu očito i nije bije prijeko potriban. Moje društvo još manje. A moji neki kvalitetni projekti, potpuno nevažni. Da nebiste pomislili o nekom mom neljudskom, vanzakonitom, traženju tu nije rič. Naprosto san za sebe i svoju obitelj tražija mogućnost. Istu ono o kojoj SDŽ stalno grmi i poziva.

Ja na ovim i nadolazećim izborima ni u ludilu neću njemu, opet, dati svoj glas. Dapače, svim silama ću dokazivat da mu i drugi ne daju, drugi mandat. To ne radim ko neka ucviljena budaletina već kao čovjek kojemu je nepojmljivo da je tako jeftino izigran i nasamaren. Moje povjerenje je zajeban dar.

A nasamaren sam onog trena kad sam mu na Zlopolju pružija ruku i kad mi je u brk skresa kritiku nepovjerenja kojeg san javno iskaziva po pitanju dovođenja vode u moj napaćeni podsvilajski kraj.

Sa radošću san svidočija bistrom mlazu vode koji se kočoperija zrakom, dokazujući da je i ti tren svanija te da je pitanje dana kad će izvorska voda poteć iz zida rodne mi kuće.

Veselija san se, ko najveći naivac, i promovira u svim narednim danima tu velebnu vjest. Mnogi su sumnjičavo vrtili šijon, no ja san zaguca.

Sve do protoka jedne godine dana kad je razotkrivena velebna laž dostojna prezira. Video uradak jednog razočaranog ogoranina je dokaz u koji se ne sumnja.

No tu ne staje muka mene ko obična glamca. Moj glas poklonjen Blaženku Bobanu je i glas za kontinuiranu vlast privatne stranke Željka Keruma. Nitko mene nije upita želim li ja da moj glas krene u kolaciju sa osobom kojemu taj isti glas ne bi dao ni pod „prijetnjom“ metka u čelo. No Blaženko je moj glas uljudno prenija u tu koaliciju.

Tim činom ja sam ozakonija jedan blud koji traje već više godina. Taj blud i bludnost se očituje u drugom akteru mog osvrta.

Da se iz prve razumimo, ja kontra tog aktera županijskog bluda neman ništa na osobnoj razini već me ponižava ko čovika mogućnost kako netko takav uopće ima šansu da kroji naše sudbine. Demokracija je čudna biljka. Ona je posađena na našu zapuštenu „ledinu“ i teško se nosi sa kukoljem kojeg nismo bili kadri pročistiti i udaljiti u neštetnost. Dapače, kukolj je zagospodarila našim prostranstvom. A ja san svojim koalicijskim glasom posta akter štetočinjstva.

Svaki čovik je saziđan od materijala koji mu je bija dostupan, dok se izgrađiva. Život je staza kojom kreneš i izgradiš se onako kako ti je ponuđeno, kako si odabra. Raznolikost je naprosto zadana. Raznolikošću ušetavamo u zajedničko. Zajedništvom izgrađujemo suživot.

Po prirodi, po Bogu, po zakonima, svatko je jedan običan „matun“ u izgrađenom dvorcu suživota. Misto tog matuna se triba pridržavat. Čim si ga maknija na drugu poziciju postoji mogućnost urušavanja.

U normalnom okruženju ta se mogućnost ne dešava olako. U đumbusu je moguće preslagivanje. Rat je đumbus pogodan za mnoge devijacije te je upravo nesritno nametnut rat izopačija normalu i pozicionira puste „matune“ na krive pozicije održivosti društva.

Kerum je fino odgojeno dite. Na kršu i siromaštvu ko što sam i sam. Uzima je ponuđeno po kvalifikaciji samog sebe i pokaziva se ko veoma vrijedan „matun“ društva. Sve dok se nije okrenula mogućnost drugačijeg načina slaganja matuna. Đumbus rata nas je sve ispremiša. One najhrabrije nije tribalo molit za stat na čelo kolone obrane voljene i dugo čekane Domovine. One druge se uredno pozvalo i obuklo. Nisu se usudili bunit. A treće, nakaradnu ološ, nikako nije dopalo da stave život u ponudu osmrtnice. Oni su krenuli suprotnin smjeron. Smjeron iskoristivosti za samog sebe. Po normali osuđivanja oni bi se tribali koprcat na dnu smrdljive kace kod uspostave normalnosti.

Svatko je junak po svom vlastitom viđenju. Nakon rata se ponudio obrazac korisnosti te se po volji ispisivala pripadnost i potpuno izopačila istinitost. Narodni „heroja“ ne manjka. Lažno ispisivana uvjerenja, ratni putevi i ranjavanja, u potpunosti su ispizdili našu sutrašnjost. Konačni obračun stiže.

Lažni Blaženkov mlaz bistre vode sa izvora se direktno veže uz njegova koalicijskog partnera, korijena taman iz djelokruga mlaza, koji se nije udostojija doći ni na tako lažan događaj. Ne virujen da je on uopće znao za tu lažnost. Njega zapravo ništa ni ne zanima vezano za podneblje u kojem je iskrcan i dobrih petnaest godina, kao i ja, čuvao stado po radunićskim pašnjacima.

On o lažnom mlazu vode na Zlopolju ni ne želi čuti. Njega to ne zanima sve dok ne dođe dan promiđbe, kad on želi ponovit svoj usrani mandat saziđan na vlastitom žderačko-lokačkom smislu produžit. On sad grmi o potribi uzimanja rala u ruke i oranju zapuštenih polja. On to nudi ko svoj projekt oporavka. Bože sačuvaj da bi on pridrža ralicu. On je za nešto drugo, značajnije, a zapravno osim populističkog preseravanja više ništa nije kadar ponudit. Njegova moć je nestala onog trena kad se triba mozak uključit. No ostalo je repromaterijala za nesmetano brbljanje a politika nudi upravo taj jarak po kojemu je bezbolno gacati.

Evo ga, ko i moj odabir Blaženko, ganutljivo grme u mikrofon svoju demokršćansku ulogu u društvu, svoju pripadnost obiteljskim vridnotama i nediljnim misama te nam se nesebično nude da nas ponovo lažu i varaju.

Prokljuva iz njeh silna briga za Splitom, Solinom, Dalmacijom, pa eto i za Hrvatskom. Oni su ponovo spremni sebe stavit na čelo kolone našeg blagostanja. Oni su spremni i poginut za to da nam ponovo ODMOGNU.

Kakvi su to ljudi? Što njih tako strastveno vuče da lažu, varaju i sami sebe turaju u bezdan nepotribosti? Na čemu temelje tu svoju tvrdoglavost?

Na nama. Na nama idiotima koji se plašimo svoje sjene, koji smo u straju njihove moguće „odmazde“, njihova revanša, ako ih i krivo pogledamo.

Ja njih ne krivim. Oni su po meni genijalci. Genijalci sa lažnom diplomom moći. A oni su samo, zapravo, pokušali i uspili. Oni su skužili bit tranzicije i lajanja kako selo želi čuti. Oni su silno obdareni kompozitori melodija za uho običnog puka. Njihove melodije savršeno zunze u „operi“ naive. Vrime ih je izvještilo i naučilo da je kudikamo isplativije varatri, lagati, nego zasukati rukave, upotribiti znanje i trudom doći do rezultata.

Koji kurac ćeš trkat maraton kad moš prečicom doć prvi na cilj.

Što ste lagali, lagali ste. Mene više jok, no ne bojin se ja za vas, ima još repromaterijala za mišanje betona i građenje kula u oblacima.

mm

ABOUT THE AUTHOR

ANTE TEŠIJA rođen je 1953. Spisatelj, kolumnist, esejist. Piše poeziju, priče, romane i aforizme. Služeći se satirom i humorom pokušava opisati svakodnevnu društveno-političku paradigmu društva.

Solin Info

Solin Live na Instagram-u