|  |  | 

S’moje strane pogleda ZP Izdvojeno

IMA LI SMISLA?????

 

 

IMA LI SMISLA?????

Bojin se da nema. Bojin se da smo toliko duboko zagacali kako će nam blato ubrzo doć blizu same glave. Sve je nekako, u blagdanskom šušuru, farsa i nametnut optimizam. Lašci i manipulatori su duboko zabasali u našu stvarnost, krakovi su im sve duži a pipci otrovniji.

Sa stvaranjem svoje Domovine ostvarili smo i mogućnost da ju sami potpuno uništimo. Svako uništavanje gre polako, oku nevidljivo, ma ostvarivo. Demokraciju smo kao ćapali, a da mi zapravo, većina, ne znademo što ona znači, nudi i traži. „Dobili“ smo najteži put neovisnosti. Ratni. Rat je zlo koje temeljito uništi, i agresora i branioca. Rat krije u svom trulom tilu silne mogućnosti koje se ne ogledavaju samo u puškama, kotama i osvajanjima. Rat ima nus pojave. Naš obrambeni, sveti, rat je krcat nus pojavama. Na ćukama, sa srcima, su bdili istinski domoljubi, u pozadini su, puneći žepe, bauljali lažni domoljubi, i pogani pacovi. Dobijanjem rata, i neovisnosti, jedni su se povukli jer im moral i domoljublje tako nalažu, no pacovi su svoje „domoljublje“ odlučili kreditirati i obogaćivati na osnovu prvog, ne pitaj me kako, stečenog milijuna.

Kad nemaš ideju kako dalje, vraćaš se u prošlost tražeći razloge, u obranu svoje moći, jer nije lako sa trona skliznut u niže, pa ti se nameću ideje da novim nakaradnostima osiguraš svoju nedodirljivost. Optuživanje i natovar zla na tuđe tjeme, oduvjek su imali prođu. Laži i sijanje straha su priskočili u pomoć.

Što se to prominilo od onog dana kad je barut prestao smrdit, kad su puške odložene u magacine, kad se carinske službe postaviše na dosanjane granične prelaze? Puno toga ma ništa trajno vridnoga.

Nestali su vanjski neprijatelji, nestala je čizma ugnjetavanja, ostalo je bistro i čisto Hrvatsko tlo, očišćeno od svih zala, za mudra i poštena hrvata da dalje sam upravlja sa svojim prostorom, svojim takujinom i sa svojom dicom.

Došli smo u mogućnost da sami uredimo svoje društvo na način potpuno drugačiji od onog iz kojeg smo krvavo utekli.

I di smo stigli?

U začaran krug potpune devastacije. U najodvratniju i najpogubniju dramu raslojavanja. Stigla nas je mržnja brata prema bratu, otimačine na „zakonit“ način. Razjebali smo jedno bratstvo i jedinstvo dokazujući kako nam i danas ta „ponuda“ ne pada na pamet.

Za katrigu vlasti ne biramo sredstva. U dubokoj spoznaji što vlast znači, i nosi, psujemo, vriđamo i nanosimo bol protivniku koji je naš, samo sa drugačijom idejom i razmišljanjem.
Bogatune iznikle na „prvom miljunu“ nitko ne dira. Postali su božanstva. Doduše, dira ih se kad jedno božanstvo poželi uzesti njihov dija nebesa. Puca se na svakom kantunu. Metak ima putanju koju je teško skrenut sa mete nevinosti.

Zakonito pretakanje ukradenog blaga čini ga nedodirljivim. Borba sa pravosudnim krivinama teško komu donosi pravedan mir.

Postali smo društvo javnog bogatstva i privatne mižerje. Svi smo se kleli u privatnu inicijativu, bižeći od zajedničkog kako bi danas svatko „normalan“ igra loto za dobit katrigu u državnom, nekad sa gadljivošću kuđenim.

Proračun je ono vime krave muzare na kojeg se tako slatko, i dokono, natankat.

Recite. Ima li smisla grintat?

NE MOGU TE VIDIT. MIČI MI SE S’OČIJU

Ujedrili smo u zadnje dane predizbornog derneka. Osobno san osta potpuno van škvare interesa, jer ničim nisan izazvan da pojmljivije popratim ovu tragediju ophođenja jednih kontra drugih.

Sučeljavanje je jedan demokratski vid predstavljanja di kroz kulturan dijalog namećeš sebe a nikako da sereš po drugomu. Snaga argumenata nadilazi svaku protivnost, te ista biva auditoriju dovoljan razlog da se zaputi ka svom biračkom mistu i zaokruži. Onoga koji te uvirija da je zaslužan tvoje punomoći.

Naši vrli „dorati“ ko da su izgubili kopite pa im se ne da biti puku na interes, i konkurentu na „nišanu“, te odoše u svoja jata da po regionalnim dernecima bljuju poruke i pogrde, računajući kako je to dovoljno.

Izvlači se šporko rublje, siju laži, psuje se i omalovažava, jer znaju kako su mediji moćni u svom prenosu, dok direktan sraz može izazvat koji nepotriban belaj pa je bolje ovako. A to je jadno. Bjedno, i zaslužuje svaku osudu, a osuda se ogleda u izbjegavanju kemijskom onog mista di se nudi na listiću.

Govoriti o nekakvom programu di se on ne traži. Pantovčak ne traži program. On je unaprid ispisan i nepromjenjiv. Greš u luksuz bez obveza. Moš samo balit i odat po pistama ispraznosti, rasipat mudrolije, optuživat, prozivat, trošit i debljat se.

A sučelit se. S’kim?

GENERAL

Znan da ću ovim osvrtom bit izložen raznoraznim nepotribnim komentarima ma kad uzmen u obzir godine i đavliju narav, ne mogu si se pomoć.

Nisan gleda film. Razlog. Arena ga nije nagradila i to mi je došapnilo da se ne trudin.

Čeka san seriju da sa kauča u svom miru tumačim posljednjem pokušaju. Antun je navršija 88 i valjda je u ovi projekt krenija sa nakanom časnog oproštaja. Jer, ruku na srce, stvorija je on toliko toga kvalitetnog što ostavlja na prosudbu naraštajima koji pristižu.

Antun se uvatija teškog zadatka. Njegov, i moj, imenjak nije baš svatko, ili često, lice na ovim prostorima. To je valjda ima na umu i kud ćeš neg’ povirovat kako je u pitanju ozbiljan projekt. Hrvatska voli Generala, dobro znade koliko je značajan za jedno bitno razdoblje stvaranja neovisne Hrvatske.

Autobiografije se obično uokviruju nakon odlaska glavnog lika. Dobro, može i za života no to tada nosi veće brime zahtjevnosti.

Autobiografija, ko što sama rič kaže, biljuži nečiji život. Onakav kakav je on u stvarnosti bija. Nikako drugačije. I jedna mala iskrivljena, zaboravljena, lažna, nenapomenuta činjenica od autobiografije čini lažni dokument. Falsifikat. To je tako i nikako drugačije.

Što se ekraniziranog autobiografskog dokumenta tiče tu su dozvoljene razne umjetničke instalacije i pogledi, no samo u funkciji umjetnosti.

Pogleda san prvu epizodu, pročita niz kritika i skoro se sa svima složija. Tamo je dovoljno sve rečeno pa nije potribno da glumin papagala. Ja se usudin progovorit o usputnim zapažanjima i zamjerkama. Očito je da je General nasta u „obrtu“ Vrdoljak. Očito je da se glavni lik nije protivija projektu. A ja znam i zašto. Jer je, ko i svi mi, zna kakovi je Antun majstor.

Zanemarimo obrtništvo. Mene škaklje zašto se nešto skriva. Zašto se izbjegavaju momenti koji su obiljužili život glavnog lika. Za to nema potribe ni razloga.

Dobro znana rečenica; LOCIRATI-PRATITI-UHITITI. Ona je izrečena sa visoke političke pozicije u zemlji za koju se General borija. On nije pobiga bez razloga. Oslobađajuća presuda je razlog. No očito je sugestija uradila svoje.

Zašto ta dobro znana rečenica nije dija storije o Generalu. Ona je i razlog uhićenja te se ta scena prva prikazuje u seriji.

Tim izbjegavanjem Antun je dokaza kako je on nekad davno bija orginal. Danas je dokaza lošu kopiju.

PARE ZA RURALE

Ministar koji „dili“ šolde je doša u SDŽ, uz poruku da će dolazit svaku dva miseca jer valja naša sredstva koja smo uplatili u EU, i koja tražimo nazad od njih, uložit u zadržavanje mladosti na ruralnom području Dalmatinske Zagore.

Dobro je to. Raduje me, jer sam i danas pohodija moj zavičaj i nanovo se uvirija kako je pust i propada.

Vidija san četiri krave, jedno tele, deset ovaca, šest koza i dva tovara. O kokošima je nepotribno govorit.

Vidija san sve njive pod ledinom. Vidija san razorene stare kuće. Vidija san jednu školsku zgradu koja samo što se nije sorila. Vidija san par staraca, dva sprovoda i petero dice.

Vidija san ričicu Vrbu, devastiranu, iznakaženu kanđama bjednika koji umisliše kako je samo njihova.

Svilaja je dobila bilu kapu. Cesta do Muća desetak novih rupa u zakrpanom asfaltu.

Pobiga san nazad. Jer nisan ništa vidija iz onog vrimena mraka, kad su nas tukli, zatvarali, proganjali.

A fale mi moja uzorana polja pod šenicom, kukuruzom, ječamom i napolicom. Fale mi oni pusti vinogradi. Njegovani i čuvani pašnjaci uz ričicu Vrbu. Fale mi kolone stoke ka tim pašnjacima, fale mi stada ovaca po padinama.

Fali mi graja nas dičice u dvorištu škole koja danas tuguje. Fale mi puni dvori, puni amabari, pune izbe, pune konobe, puna guvna, puni trapi.

Fali mi sve ono što ste potirali da vam ne smeta na putu za bolju, „vašu“, budućnost.

SUSRET NA KONTEJNERU

-Šta to bacate?

-Smeće.

-Imal’ koja boca?

-Pojma neman.

-Mogu li vidit?

-Ma di će te sad bucat po ovom svemu.

-Nije meni teško. Iman rukavice.

-Ma daj. Nemojte to činit. Mislin da je samo jedna boca ulja a to ne priznaju.

-Dajte vi to meni i ajte vi ća.

-Ne mogu. Evo vam pedeset kuna i ostavite ovu kesu. Bacit ću unutra.

-A dobro. Hvala ti dobri čoviče. Nebi ja ovo da mi nije potriba. Znate..

-Znan. Znan ja dobro. Evo vam još dvadeset.

Sritan vam Božić i Nova godina, ako je to moguće.

STIPENDIJE

Sa osobnim zadovoljstvom san pročita kako je naš Grad dodilija stipendije učenicima i studentima koji su svojim zalaganjem i trudom to zaslužili.

Lipa je to tradicija pa budi uspomene. I sam san svidočija tim događanjima kad se pročitalo ime moje dice. Bija san ponosan. I oni su. Mislija san da su i gradski oci jer su u svoje krilo dobivali posebno obrazovan kadar.

Samo mi roditelji znademo koliko truda i odricanja se traži da ti dite bude ovako nagrađeno. Samo ocjene. Nikakva veza, ćaća na položaju ili lova. Dite je to zaslužilo.

Danas su moja dica odrasli, punoljetni, ljudi.

Bez trajnog zaposlenja. Stručni i osuđeni na svaštarenje.

Di je danas moj Grad po pitanju moje dice?

Valjda ih se nitko ne sića.

Bili su samo teret proračuna.

mm

ABOUT THE AUTHOR

ANTE TEŠIJA rođen je 1953. Spisatelj, kolumnist, esejist. Piše poeziju, priče, romane i aforizme. Služeći se satirom i humorom pokušava opisati svakodnevnu društveno-političku paradigmu društva.

Solin Info

Solin Live na Instagram-u