|  |  | 

Kultura ZP Izdvojeno

Gradina ..,Vici Vukovu, u čast …!

Foto: Martina Antonjeta Milanović Piše: Martina Antonjeta Milanović

Foto/Piše: Martina Antonjeta Milanović

Bio je ovo, još jedan ‘pogodak u sridu’, ovogodišnjeg solinskog kulturnog ljeta, te svih organizatora.

I, dok je u narodu uvriježen običaj da se za dobru predstavu kaže, kako se ‘ni muve’ u gledalištu nije čulo, sudeći po stotinama komaraca, koji su se doslovno lijepili za note glazbenika, a, nisu ni mrvicu umanjili ni vrijednost, ni ljepotu, ovog koncerta, (dapače,i nasmijali nas ‘svojom brojnošću), ova je večer bila, velika glazbena poslastica, za sve štovatelje Vicinih pjesama, i, njegova nadasve osebujnog i neponovljivog glasa.

Najprije sam mislila, da će doći samo, oni, malo stariji. I, privarila se. Nisam ni mogla pomisliti drugačije, kad je koncert, započeo pismom ‘Mirno teku rijeke’ iz daleke 1959, godine, kad sam i sama, još u povojima bila. , a, kojom je, Vice pobjedija na Opatijskom festivalu.

Glavnu rič, je, namisto, bolesne i drage nam Edite, vodio naš Joško Vukšić, a, Saša Jakelić i Đani Stipanićev, su se izmjenjivali na pozornici svaki, sa po dvi Vicine pisme, i, tako, sve do kraja večeri.

Nisam neki glazbeni stručnjak, glazbu ćutim samo srcem, ali ta dva čovika, trenutno spadaju u onaj mali, jako uski krug ljudi, koji može ‘otpjevati Vicu’, vrhunski, i, jako slično njemu samom.

Redale su se tako pisme,poput ‘Zvona moga grada’ ,Bodulske balade’, ‘Zaboravljene pjesme’,’Dalmacijo dušo moja’,’Kad raziđe se dim’,’Tvoja zemlja’, pa, ‘Pismo ćali’, ‘Suza za zagorske brege’, i da, ne nabrajam baš sve.
Duši, pjesničkoj, kakva je eto, i, ova moja, u srcu su ostali timbrani stihovi iz Vicine pisme ‘U duši s tobom’ i, malo me taknuli.., nadam se, da niko nije vidija … A, idu ovako…

U duši s tobom, od života jači,
pa nek’ mi stoput, snijeg zamete trag.
Dok može srce pravu stazu naći pjesme će moje, stići, na tvoj prag.
Pa, kako, uopće, na takvu lipotu, ravnodušan ostati…!?

Ravnodušan, na cjelokupno glazbeno događanje večeras, mislim, da zapravo nitko nije ni ostao. A, znam i čovika, koji je ponajviše zaslužan za to, kao i za provjerenu činjenicu, da solinska glazba, iz dana u dan postaje sve bolja, te, iz dana u dan, niže uspjehe i ubire plodove svog rada.

Dragi naš maestro Tonči Ćićeriću, ako je meni, običnom slušatelju, večeras srce bilo ‘veliko ka kuća’, onda s pravom mogu tvrditi, da je Vaše večeras nakon ovog koncerta, bilo puno veće. Otprilike ..,veliko , veliko ka Gradina! I, ka .., glazba, za koju je, i tuklo. Bravisimo!.

,.

gradina-vici-vukovu-u-cast

ABOUT THE AUTHOR