Grad Solin ZP Izdvojeno

GODINA ZA ZABORAV

Ante Tešija

 |  pro. 31, 2019

Imati puna usta, a bit’ gladan jedino je moguće kod nas Hrvata.

Nema pretendenta na bilo koju skalu vlasti kojemu nisu puna usta naroda. Moj narod.

Narodni čovik. Kleden se u svoj narod. U ime naroda. Pivan sa svojin narodon. Posjećujem ga i slušan njegove tegobe.Uz svoj narod san uvik.

Svi su uz svoj narod, a nitko se ne bi minja sa svojim narodom. Narod je u globalu siromašan, obrespravljen, depresivan, maknut na marginu i potpuno prepušten sam sebi. Narod je hrana koja se oglođe i ispljune.Narod je naprosto potrošna roba.

I neka je. Dobro mi je jutros reka moj prika koji se maka ustranu, potpuno svjestan svoje malenkosti, stvorivši svoju veličanstvenu obitelj nezakinutu za ni jedno ovozemaljsko dobro.

„Narod trpi i dokazuje kako mu nije teško“.

Odabir je tu, nema grintanja.

Godina je za nama. Za zaborav. Malo se toga izdešavalo a čemu već nismo i prije svidočili.

Ništa kvalitetno novog se nije izleglo i zagospodarilo našon pažnjon . Ista retorika, isto ponašenje i posebni načini novog grabeža, upakiranog u podnošljivu ambalažu šušura.Prikazivanje napretka kroz promile pomaka, spada u zajebanciju.

Mržnja se i dalje kotrlja ovim prostorom. Ta ljudska „kvaliteta“ poprima nove dimenzije kod nas Hrvata. Do jučer smo mrzili Srbe. Ma mrzi ih se i dalje, no oni to ne obadavaju, uzvraćaju.

Gadno je kad nemaš temu ili kad ona postaje izlizana. Nema ih tu u sokaku, priko plota, pa ih više ne možeš krivit za sva zla koji nam se dešavaju. Sad mrzimo sami sebe. Međusobno.

Široka je paleta etiketiranih za plodno tlo mržnje. Ponovo se iz škartoca izvlače komunjare, jugoslaveni, nevirnici….

No jedna se čudna pojavnost uvukla u svakodnevnicu odabira. Pošteđeni su svi oni koji su posjedovali talent za prekrcaj. Postali su krema društva. Njihova se prošlost obrisala spužvom zaborava. Oni nanovo kroje i svoju i našu budućnost. Oni su zlo koje narodu ne smeta.

Bogaćenje bez znanja, truda i zasluga razvilo je nove krakove grabeži, umiveno vodicom pravosuđa, pod zaštitom zakonitog šlamperaja i blagosovom partija kojima pokorno služiš.

Najveći stupanj „razvijenosti“ se upravo tu svidoči. Stare lopuže piče u zastaru, a nove razviše savršene maske ne pripoznavanja.

Do braniteljske časti više nikomu nije stalo.

Kuvar kave kojeg je zid dilija od neke kancelarije povezane sa pitanjima domovinskog rata, sasvim legitimno u svoju biografiju upisuju taj časni staž. Normalno, uz traženje beneficija čiji natječaj ne zastarjeva. I ovu proteklu godinu su mnogi hrabri borci na liniji šanka kvartovskog kafića prosuli svoju velebnu ulogu u obrani Domovine te na temelju pustih ponavljanja laži priskrbili sebi mogućnost ukrcaja na pol milijunski brod nedodirljivosti.Časno je bilo branit Domovinu, ma još časnije bi bilo obranit tu čast od kukavičjih podstanara. Kad u lonac za juhu utrpaš puste vredonosne sastojke i juha postaje kisela. Teško je kiseli sastojak izdvojit iz te zakuhanosti. Lako je postat pozadinski general, ma generalno je jebeno živit sa tom spoznajom.

Vjernici su najmnogobrojnija sastavnica društva u kojem živimo. Devedeset postotno izjašnjavanje pripadnosti vjeri, kršćanskoj religiji, i potpuna pripadnost Bogu upućuju da živimo u društvu potpunog moralno kvalitetnog suživota. Kad društvo puca po svim šavovima, logično je pitanje, kako je to moguće? Deset Božji zapovidi se čini kao njihov odabir, pa se shodno tomu postavlja pitanje ko tu ne pripada.

Ako štuješ, i služiš, istog Boga a on je svemoguć, zašto smo se toliko raslojili i čemu nesklad i nesloga. Zašto sveti oltar olako priskače to pitanje? Mislim da sam na to pitanje odgovorija.

Laž, ta toliko negirana pojava a ipak digod i potrebna, nesmiljeno jaše našim prostorom. Laž je otrov ma ponekad i likarija. Pitanje je u pozadini. Ovim našim svetim prostorom laž se širi na sve kutke. Podnošljivo je kad te drugi pokušaju lažima obgrlit, no nepodnošljivo, i neraznjašivo, kad sam sebe lažeš. Ljudsko dostojanstvo je kategorija koja nema alternativu. Ponižavati drugoga je stvar odgoja i trenutka nametnutosti, no ponižavati samog sebe, kroz razne zgode, spada u bolest teškog stanja jednostavne dijagnoze. Lažima, i sestrom prevarom, možeš doći do položaja, statusa, bogatstva no biljeg ništavnosti nikako nije izbrisiv. Na svakomu ponaosob je odnos samog prema sebi.

Odgoj je suživot kojeg nasljeđuješ sa zadatkom da ga prosljeđuješ. To je obiteljska kategorija gdje društvo može imati bitan utjecaj ako si nepovjerljiv u samog sebe. Na svjet se doseliš ko jedinka, useliš u obitelj sa mogućnosti suživota gdje nisi baš u poziciji da se suprostaviš.

Starenjem se obogaćuješ mogućnostima, ma timbar ostaje jer naprosto moraš vjerovat skrbniku. Odgoj je odgovornost. Odgoj je obveza da ne prenosiš baš svaku svoju budalaštinu na potomka jer tvoja želja, i neostvareno, nisu uvjek podobno za nasljednika. Težak je to zadatak kojega očito mnogi nisu shvatili, posljedice i tako neće konzumirati.

Raspored društvenog zadatka bi trebao biti najčistiji scenarij podoban svim društvenim slojevima a on se ogleda u odabiru i povjeravanju funkcija svakom članu društva prema obrazovanju, mogućnostima, talentu i domoljublju. Svako napuštanje tog redosljeda, i micanje skale ustranu, šteti društvu sa nesagledivim posljedicama. Svako turanje u nepripadajuće, pomiče lavinu dodatnog nereda.

Svakim novim trenom ta nezaustavljiva lavina guta smisao suživota i tare nadu za boljim.

Utopija je to za očekivati. No potpuna utopja je ako se kontra tog zla ne boriš.

Zakon je osnovna matrica ponašanja svakog društva. Zakon je lako izglasati. Zakon je teško poštivati. Nastranosti on guši a nastrani traže kontre kako bi bili van njegova okvira. Zakon je čudna činjenica. Onda kad ostaviš mogućnost njegova tumačenja. Tu nastaju nezgode. Prilike, a naročito pohlepa, od zakona čine rešeto sa miljun rupa.Poštivanjem zakona, u manjinskom broju, uvodi sljedbenike u manjinsku vojsku budalaša, jer naprosto nisi uradio ništa osim što si sam sebe sputao i pokopao.

Demokracija je krajnji cilj svakog društva.

Nema alternative u ovom stadiju života na zemlji u svemiru. Ko zna do kad. Demokracija je jasna i bistra ko voda na izvoru moje Vrbe. No njen daljnji tok ovisi o nama. Mi smo ti koji grabimo tu vridnotu. Mi smo ti koji određujemo bistroću. Samo naše intervencije utječu na to stanje. No nama se često ne da bit čistuncima.

Zabrazdit ustranu je izazovnije. Jednoličnost ubija, razularenost veseli. Demokracija je okvir u kojeg se može popišat ko god oće.

Protekla godina neće ničim bit pozitivno ubiljužena u kalendar povjesti. Ostaje bezlična i maglovita. Svjet se ni pinkicu nije pomakako u kvalitetno naprijed. Dapače, posrnuli smo u mnogo čemu, bezidejni, nakaradni, grambežljivi i nevjerni u moguću bolju budućnost.

Veselim se novoj tek toliko jer nudi mogućnost. Strah me da trend nazadovanja, i opakih prognoza, bude opravdan.

Ostavimo staru, izvučimo pouke i bar pokušajmo, u novoj, pomoći sami sebi.

Nek Vam bude sritna Nova Godina.