|  |  | 

Kultura ZP Izdvojeno

‘Falili ste, šta niste bili’ – Osvrt na koncert Saše Jakelića

foto/piše: Martina Antonjeta Milanović

foto/piše: Martina Antonjeta Milanović

Osvrt na koncert Saše Jakelića, održan 07.08.2016. u solinskom Domu ‘Zvonimir’.

Publika, (bar po meni), nije samo masa svita koja dođe na nečiji koncert zato šta je ta osoba more bit zvijezda ili trenutno jako ‘in’, pa bi radi nekakvog ‘imidža’ i hvalisanja među prijateljima, reda radi , da ih se vidi, tamo tribalo i otić.

Publika je i šaćica ljudi, koja na koncert dođe, radi čovika koji u Kazalištu piva (i, to za 10),radi čovika istančanog glazbenog ukusa, koji glazbu poznaje ‘u dušu’, i koji je sve nas sinoć, oduševija, svojim kako glasom, tako i glazbenim odabirom. Tako sam i sama doživila , koncert gosp. Saše Jakelića, koji se zbog bure, umisto Bašte ‘Gašpić’, ‘pribacija’ u Dom ‘Zvonimir’. Ako su neki pomislili, da će to bit večer, pomalo opernog sadržaja,( ni ‘O’, od opere nije se čulo,) prilično su se privarili, mada se ovi čovik, jako dobro i u tim ‘vodama’ snalazi.

Ma, bilo je zato, dobrog starog Elvisa, sa čijom je pismom ‘Always on My Mind’ i započeja ovu večer. Bilo je tu i Nelsona, i njegove Crazy’,
Lucio Dalle i ‘Te voglio bene assai’, ‘našla’ se tu i ‘Beautiful Maria of My Soul, pa jedna ‘Pretty women’, pa čak i ona dobro poznata ‘Parla piu piano’, iz filma ‘Kum’. A, di su tek Simon & Garfunkel i jedna njihova, pa opet Presley i ‘Blue Hawaii’, pa, Arsenova ,’Tamo, tamo da putujen’, Vicina ‘Dalmatinska elegija’, (otpivana na bis), pa Radojkina ‘Kud plovi ovaj brod?’, i ‘Nono moj dobri nono’, ma ne Terezin nego Claudia Vile.

Oni, koji puno bolje od mene, poznaju glazbu, znat će i puna imena i prezimena, pratećeg Sašina banda. Ja, znan samo, da je za klavirom bija, jedan Vinko, inače Ćubijev prvi rođak, da je na bubnjevima bija, jedan Petrošić, a, sakriven, iza najdojmljivijeg instrumenta na svitu, kontrabasa, ‘sakrija’ se, jedan Pjero.

Zbog njihove odlične svirke, i sve općeg štimunga, činilo mi se na momente, da se nalazim u nekom (ne narodnjačkom), već izuzetno ugodnom i kvalitetnom američkom ili engleskom klubu, iznimne i po malo ‘intimne’ atmosfere. (Nemojte ovo, ni slučajno krivo svatit, ahaha). Počastija nas je gosp. Jakelić, i jednom svojom autorskom pismom, di kaže….kako sidi na obali i razmišlja na sav glas,dok mu more šapće da zaboravi, jer je opet sam, za, razliku od jučer, kad je ona bila tu, i .., sve je bilo ko san.
Za kraj san ostavila dvi pisme, pismu ‘My Way’ od Paula Anke, koju vjerovatno često izvodi, jako voli, pomalo smatra ‘svojom’ i koju je izveja na kraju svog jedno ipo satnog koncerta.

A, ona druga, koja je odskakala i odskočila od svih, ama baš svih, večerašnjih i pisama, i stilova i izvedbi je pisma ‘Hallelujah’ Leonarda Cohena. Pisma koja ‘prevedena’ na jezik današnje generacije, jednostavno , ‘vrh vrhova’ predstavlja.

Mi, stariji, koji smo, dok je Saša piva, ćutili titraje duše u zraku oko njega, možemo samo reć. ‘Saša Jakeliću, ne more bolje!’!
Eto…

falili-ste-sta-niste-bili-osvrt-koncert-sase-jakelica

ABOUT THE AUTHOR