|  |  | 

S’moje strane pogleda ZP Izdvojeno

Džaba Tesli pamet

 

POŽELJNA INVENTURA

Da bi utvrdija neko stanje, količinu, potribno je izvršit inventuru.

Tek kad popišeš inventurno gradivo moš dokumentirano zać u analizu i iznit činjenično stanje.

Po pravilu tu nema greške. Normalno, ako nemaš popisivača sa diplomom hr. povjesničara.

Ja još nisan trevija čovika, ženu, intelektualca, sportaša, radnika i političara a koji nije dilija moje mišljenje da nam je potriba prekinit „sportsku“ disciplinu pljuvanja u prošlost.

To kako mi koristimo prošlost, da bi izbezumili budućnost, ritko se drugdje može srist. Naprosto smo talentirani po tem pitanju.

A moj pokojni ćaća bi mi zna reć, za oni njegovi pričalački mudrolija, kako je najlakše srat po drugom, tuđem, dok svoje govno mičeš ustranu, iako smrdi za popizdit.

Ja zapravo ne znan što znači ova rič. Komunjara. Zapravo znan da se koristi kad se nekoga želi obiljužit svim mogućim negativnostima i manama. Ta rič je zapravo etiketa prepoznavanja. Kad ti nju „stroj ispravnih“ zalipi na leđa, nema teg sapuna kojin se može oprat. Liči mi na rukav židova kojeg je Hitlerova „demokracija čistoće“ obiljužila.

A tko su ti nesritnici? Te komunjare. To su članovi komunističke partije koji su, iako u velikon manjini, imali apsolutnu vlast u vrime zajednice republika Jugoslavije. Oni su bili toliko u manjini, da su i tili nisu mogli pokrit sve resurse potrebite ljudskom kvaliteton. No, snalazili su se. Znan barenko dvadeset osoba koje nisu imale crvenu člansku iskaznicu a bile su postavljene na vesoke i odgovorne funkcije. Jebi ga, nije ni partija glupa pa uzest rođaka blentu da stvar usere.

Zašto ističen inventuru? Pa pobogu, da se konačno vidi di su danas te perjanice i vlasnici naših, negdašnjih, promašenih i beskorisnih života.

Teško će se ta inventura sprovest. Naprosto ih je teško nać. Nestali su a tu su, zbrisali, a svaki dan ih treviš. Uništavaju trag. Ma uzalud im.

Iz vlastitog iskustva mogu izvršit mini inventuru poznatog. Jer ih znan.

Svi su negdi na nikom položaju. Ovijeni zidom šutnje kroz koji je nemoguće ustvrdit da su nekad ponosno nosili crvenu knjižicu, čuvali bratstvo-jedinstvo ko zjenicu oka svog, trkali sa štafeton, drugovali na pustin partijskim kružocima i kleli se u vičnu ljubav prema najvećem sinu naših naroda te ni pod pritnjom toljage nisu bili voljni prić crkveni prag.

Jedina uspomena koja ih veže sa , njima „omrženon“ proslošću je „stančić“ koji je dobija mukte i uspija otkupit za mizerno, no nikako da skine „hipoteku“ bivšeg vlasnika. Uz to se besplatno školova pa se kurči diplomom po kojon ustvari sad pljuje. I kakoš zaboravit ko ti je osigura mukte porculansku dentijeru kojon, ko sa pravin zubima, kusaš janjetinu sa kapulicon.

Paradiraju zemljom koju uništavaju, siplju puste novo prilagođene parole, mašu novon zastavon, kledu se i u tišini nikog kutka uvjeravaju „drugove“ kako su oni zapravo jedini istinski stvaraoci moderne Hrvatske.

Zapravo inventura nije ni potribna. Zna se di su.

U SPOMEN HEROJIMA

Zaborav je otrov koji truje vlastitog zaboravitelja.

Tamo nike davne 1941 godine, pod nebeskon kapon Splita i Solina, rodija se otpor. Otpor prema nekin barabama i banditima koji poželiše zapasat tuđi prostor i učinit ga svojim tlom, zveckajući opakim naoružanjem i pritnjom da će ubit svakoga ko i pomisli da se odupre.

Krenula ta njihova fašistička avantura, bez smetnji, bez otpora, dapače, digod i milo dočekana. Krenula ne kontajući kako su zagazili u prostor di već žive niki ponosni, posebni, ljudi, kojima na pamet ne padaju takove avanture, jer oni su niki drugačiji, posebni. Njima je dovoljno njihovo.

No vrag je posija svoje nametničko sime koje je opasno klijalo nudeći ropstvo. Kukolj se razmahala pa se stvoriše uvjeti otpora.

Mladost Splita i Solina, bez trunke razmišljanja, u kopačkama i opancima, odluči stat na branik svog doma, riskirajući život, bez oružja, ma sa silnom voljom da obrani svoj dom, svjesna kako je ropstvo gore od smrti. Ti momci su bili toliko mladi kako je potpuno izvjesno da nisu pripadali nikakvim partijama i ideologijama osim pripadnosti svom domu i obitelji. Fašizam je prekinija njihovu mladenačku strast za životom i svim čarima što čovik posiduje u tim čarobno mladim zemanima.

Bože, svidok si kako se i ’91 ponovija isti scenarij.

Striljali su ih bez milosti. Priki sud. Tuđiniski i domaći fašisti su sudili.

Prošlo je silno puno godina od njihova stradanja. Njihov herojski čin je bija polazište otpora i izvojevane slobode te se dugi niz godina slavilo, bez tereta, tu mladost opituranu hrabrošću.

Zašto danas slavimo njihovo herojstvo, skriveni i povučeni, u izolaciji? Čega se plašimo?

Zašto se ruše spomeni na njihova herojska imena, znade i vrabac na dalmatinskom hrastu. Zašto šutimo, zar za to imamo razlog?

Najmanje što možemo učinit, u spmen na ’41 i ’91, jest zaštita njihova dostojanstva uz vičnu slavu što su svoje živote podarili slobodi svog naroda.

SJEME NAM SE ZAGUBILO

Sjeme, ta čarobnost bez koje bi naša balota ponovo mogla zjapit prazna bez života, pomalo, ali sigurno, priti svojim nestajanjem.

Zastrašujuća je činjenica kako je u zadnji 100 godina izgubljeno, nestalo, 94 vrste sjemenja.

Zašto je to izgubljeno? Odgovor se sam nameće. Čovik je tu da ruku.

Amazona gori punon forcon. Stravične slike nam se nude dok drćemo u spoznaji koji smo mi blesani, neodgovorni manijaci i pritnja vlastiton budućnosti.

Profit je zahvatija svaki kantun tleja po kojem hodamo. Betonski kvadrati se krcaju sve bliže jedan drugom, istiskujuć stabla, zelenilo i njihov život koji očito ne poznajemo.

Zašto smo prokleto neodgovorni? Što to glumimo? Imamo li mi imalo svjesti o zlu koji promičemo.

Puste betonske zgrade se kesere na svakom kantunu, betonski lancuni su sve širi a siča šuma biva biznis lakog papanja. Nekažnjeni hobisti rado nose šuferine da bi guštali u piromanstu.

Iman jednu kuću opasanu zelenilom. Di god se mogla zabost mladica, zabodena je, te danas tu caruje bogatstvo zelenilo.

Iman susida koji je izgradija kuću u blizini. Pita san ga, di će posadit čagod. Samo me posla u niku stvar, mene i stabla koja „zagađuju“ prostor i triba na to trošit vodu.

Čovik, sam sebe ubija. Polako, natanane.

A da bi se u to uvirija potrebno mu je da zađe u šume, šumarke, korita i da zaroni u morske dubine.

Potvrdaće mu se sama naslikat prid očima.

SRAMOTA NA PERIFERIJI

Nikin blesavin tužbama san upozna adresu splitskog Općinskog suda i uvirija san se kako smo nepravedni u osuđivanju njihova rada i ukupnog stanja u sudstvu.

Ja san možda najkompetentniji da kažen koju o sudstvu jer san proveja 23 godine glancajući postolima skaline Općinskog suda u Trogiru. Trećinu života su mi oduzeli na jednom sasvim malom i običnom sporu kojeg bi student prve godine prava riješija u misec dana.

Udružila se interesna sudska mini scena, u provinciji, te razvukla spor ko žvakaću gumu, pogodujući jedni drugima kako bi se iz spora izvukla što viša dohodovna korist onih koji su na „pomoć“ sudu.

No pustimo tu nevirovatnu bedastoću, di je žalba od Trogira do Splita, na Dračevac, putovala 11 godina.

A taj Dračevac, carstvo drače, štakora, zmija, gušterica, komaraca, muva i razrušenosti, već pusto godina služi ko palača pravde.

Sudac je najplemenitije biće bilo kojeg sustava. On se školuje da bude jezičac na vagi i da pošteno presuđuje među „zaraćenim“ stranama. Sucu se naprosto mora virovat. No taj isti sudac mora biti podaren mogućnošću nesmetanog obavljanja svog zadatka od kojeg ovisi kvaliteta našeg življenja.

Dračevac nije mistro di se to može realizirati. Te sudnice to nisu.

A nedavno smo svidočili čudnoj razmjeni nekretnina, da koje nije bilo ne bi bilo ni ovog periferijskog belaja.

Dvoje, državna i gradska razina, ona ministrica, on gradonačelnik, iz samo njima znanih razloga razminuše dvi nekretnine čiji smisao graniči sa blesavošću ili profitnim interesom, te ubiše mogućnost da se Općinski sud Splita smisti na lokaciji idealnoj za tu namjenu.

No taj prostor ode u „Corner“ turizam, a dobivena „Standa“ jedino pogoduje uzgoju gljiva šampinjona.

Ali, ko san ja koji je na to upozorava na vrime, da mi se poviruje i podrži?

Ne nudin ćevape, ljubitelja vinograda i pivo u pvc čašama, i ne busan se da san narodni čouk.

HEKTOROVIĆEVA U ZAKRPAMA

-Kume, oće li ovo više bit gotovo? Dopizdilo mi do kuće stizat dugačkim zaobilaznin puten. Brat me jedva jučer naša.

-Oće, oće, kad Grad i Županije plate asfalt kojeg su naručili.

Dok ovo pišen, crni sloj se pomalo tura u dvomisečno iskopanu, i napuštenu, jarugu.

Bože moj, lako li je bit bezvezan.

mm

ABOUT THE AUTHOR

ANTE TEŠIJA rođen je 1953. Spisatelj, kolumnist, esejist. Piše poeziju, priče, romane i aforizme. Služeći se satirom i humorom pokušava opisati svakodnevnu društveno-političku paradigmu društva.

Solin Info

Solin Live na Instagram-u