Kolumne ZP Izdvojeno

Dr. sc. Viktor Simončič – NNNI

Solin Live

 |  lis. 10, 2018

Kako više nemamo NNNI, sada nas svaki čas nešto iznenadi. Prihvatili smo da ćemo uskoro morati ugrađivati štedljivije bojlere. Trošak nekih 20 000 kuna po domaćinstvu koji će se kroz uštede isplatiti za pola životnoga vijeka / Koliko će stvarno poskupiti trošak komunalnog otpada kada postignemo 50 % reciklaže u tri posude? Priča se o kružnoj ekonomiji, a mi više nemamo industrije, za ZG-Magazin piše dr.sc. Viktor Simončić

Ako kočijaš dobro vidi, onda će i sa slijepim konjima stići do cilja – Johann Nestroy

U onom sistemu imali smo krilaticu NNNI – Ništa nas ne smije iznenaditi. Prije svega se mislilo na napad nekog vanjskog neprijatelja, ali i za slučaj nesreća i nepogoda. Prihvaćali smo to više na način »onako«. Neprijatelja smo prepoznavali po podočnjacima – jer neprijatelj nikad ne spava. Ako je netko reagirao na nešto neočekivano, onda je to znao prokomentirati s NNNI. S vremenom su nam ugradili antitijela NNNI. Nije nas iznenadilo kada poneki puta nije bilo kalodonta, benzina ili kave. To je trajalo koji tjedan, a onda se sve opet čudesno ustalilo. Društvo je nakon nestanka nečega u pravilu napravilo korak naprijed. Svi smo živjeli još malo bolje do nekog trenutka kada opet nije ponestalo nečega. I tako smo napredovali od jedne od najzaostalijih država Europe do najrazvijenije u srednjoj i istočnoj Europi. Bili smo po razvoju i standardu, daleko bliže kapitalističkim razvijenim državama nego onima iza željezne zavjese.

Razlog je ležao i u industrijalizaciji. Tomislav Grizelj, prijatelj iz Sarajeva, mi je nakon jednog razgovora o propadanju industrije poslao popis važnijih postrojenja onoga vremena. Bilo ih je na stotine. Tvornice su gradile jedna drugu. Jedna za drugu su proizvodile i sirovine i dijelove. Zajedno su gradile i izvozile tvornice. Radeći u INGRA-i iznenadilo me da je kod jednog natječaja bila priložena lista od 800 velikih objekata građenih po cijelom svijetu. A Ingra nije bila jedina inženjering tvrtka koja je objedinjavala potencijal tadašnje industrije u izvozni proizvod. Prihvaćam prigovor da je ono bila dogovorna ekonomija, pa je brod po dogovoru bio sastavljen od lima iz Skopja, cijevi iz Siska, elektronike iz Kranja, turbine iz Karlovca, električnih sklopova iz Zagreba, opreme iz Rijeke … Taj je dogovorni brod plovio itekako dobro na svjetskom tržištu.

U poniznoj EU čekaonici »naučili smo« da vani proizvode bolje i jeftinije od nas

No u poniznoj čekaonici primanja u EU prihvatili smo kako drugi mogu proizvoditi za nas i bolje i jeftinije. Odlučili smo se zatvoriti gotovo sve što smo imali, pa se danas kod gradnje broda kod nas proizvodi samo još topli obrok. Kako brodogradnja ne može opstati bez industrijskog okruženja, pitanje je dana kada nećemo biti u stanju graditi više niti brodove. Dozvoljavam si malo sarkazma, ukidanjem brodogradnje proizvodnja toplih obroka će se premjestiti u pučku kuhinju.

Kako je ulazak u EU bio po principu »nema toga što mi ne bi ispunili samo nas primite«, tek nakon ulaska smo shvatili da iza pristupnog ugovora postoji još nešto. Tek tada smo počeli prevoditi hrpe studija kojima bi »mogli prekriti teren nogometnog stadiona i dijela atletske staze«, kako je izjavila tadašnja ministrica Vesna Pusić nakon skoro godine dana od ulaska u EU. (Društvo umanjene vrijednosti  str. 219).

Bojlere i radio uređaje će za naše novce proizvoditi oni

Kako stoje stvari, mi još do danas nismo pročitali ili možda nismo razumjeli na što smo se obavezali. Kako više nemamo NNNI, sada nas svaki čas nešto iznenadi. Prihvatili smo kako ćemo uskoro morati ugrađivati drugačije, istina energijski štedljivije, bojlere. Trošak nekih 20 000 kuna po domaćinstvu. Kada u jednom stubištu to učini jedan, zbog problema s dimnjakom to moraju učiniti svi. Naravno da takvi bojleri imaju smisla, ali za to treba imati i novca. Investicija se kroz uštede može isplatiti za pola životnoga vijeka. Ne treba isticati da će to za nas, za naše pare, proizvesti oni. http://zg-magazin.com.hr/coc-camera-obscura-croatica/

Na isti način su nas navukli na digitalni TV program. Reklama silazite s krovova, omogućila je da nam uvale par milijuna pretvarača. Nešto slično se (navodno) događa i s radijskim prijenosom. Prelazi se na nešto novo. Postojeći radijski prijemnici se niti po kućama, a ispada niti u automobilima neće moći koristiti bez (skupih) »pretvarača«. Problem bi mogle očekivati i manje radio stanice, jer je oprema za emitiranje na novi način posebno skupa. (Više na: http://zg-magazin.com.hr/prelazak-na-digitalni-radio-financijski-udar-na-gradane-i-neprofitne-medije/).

Navukli su nas da u zgradama ugradimo razdjelnike topline iako su studije pokazale da to kod nas, baš nema smisla.

Trenutno je čuđenje jer poskupljuje postupanje s komunalnim otpadom. Poskupljuje i još će poskupiti. Koliko će stvarno porasti trošak komunalnog otpada kada postignemo 50 % reciklaže u tri posude? Priča se o kružnoj ekonomiji, a mi više nemamo industrije. Narod izdvaja, skupo se plaća sortiranje, a onda se ono što se izdvoji uglavnom izvozi. Sreća je kada se nekome samo doveze i još se ne mora se platiti da ga uzme. Uglavnom se plaća kako bi netko preko našeg dubioznog sistema dobio subvencioniranu sirovinu. Oni kojima nije daleko voze ravno staklo u Austriju, otpadna ulja u Sloveniju, drveni otpad u Mađarsku, papir čak i u Kinu. Ranije je i plastika odlazila u Kinu. Istina je, u EU za projekte postoje naša sredstava. Naši političari misli da se radi o poklonu, a ne o novcu koji je naš, pa umjesto da tri puta okrenemo euro prije nego ga potrošimo, mi ga bacamo kroz prozor. Negdje sam pročitao da se s tim novcem ponašamo kao s »helicopter money«. To je ono kad uhljebi novac koji je nekome otet bacaju iz helikoptera da ispadnu dobročinitelji i populistički kupuju glasove, ne pitajući za društvene i gospodarske učinke. Trenutno trošimo i kupujemo šarene kante diljem EU. Naše opreme gotovo nigdje. I kako smo u vezi otpada potpisali to što jesmo, pročitam kako je Svjetska banka izračunala da nam za neispunjavanje prijete penali od 42.000 eura dnevno.

Potpisali smo i kako ćemo imati uređaje za pročišćavanje otpadnih voda. Kako se bacaju sredstva iz helikoptera neka ilustrira činjenica da na 27 izgrađenih uređaja nije priključen nijedan stanovnik. Narod i bi, ali se nema. Priključak košta.

Bogatima subvencioniramo električne automobile

Potpisali smo nešto i za električne automobile i uvelike ulažemo u punionice. Mislim da bi uskoro mogli doći na nekih 100, a po mojoj ocjeni ih trebamo nekoliko desetina tisuća. Sufinanciramo i uvoz eklektičnih automobila. Višestruko skupljih od konvencionalnih pa ih kupuju oni bogatiji. U planu je da ih nabavimo na desetine i stotine tisuća. Mislim da smo sada negdje na 500, ako smo i to dostigli. Da apsurd bude veći, prosječni vozni park u Hrvatskoj je star 14 godina, a mi subvencioniramo bogatima najnovija čuda automobilistike.

Ulaskom u EU nam je pojašnjeno kako je normalno da je kod nas benzin skuplji nego u Njemačkoj. Skuplja postaju i drva. Naravno da je kod nas skuplje i podići kredit.

Ali nije da narod ne voli EU. Dapače, kako bi im bili što bliže, tko god je shvatio da je u Hrvatskoj došlo do transformacije NNNI – ništa nas ne smije iznenaditi u NNVNI – ništa nas više ne može iznenaditi, ni grupe Borg ni dosjei koji nestaju na način »sada ga vidiš, sada ga ne vidiš«, hvata priliku i odlazi u EU.

I u susjedstvu žive pametni ljudi, umorni su od fraza o »evropskoj perspektivi«, pa umjesto da čekaju EU kod kuće odlaze u EU. Praktičnije, zar ne? Da završim krležijanski: Jer nigdar ovde ni bilo da nas nekaj izneđivalo ni, navikli na NNNI s lakoćom smo razna iznenađenja do sada preživjeli mi, pa kak nigdar ne bu da nas i dalje iznenađivalo ne bu, EU oprosti umorilo nas da nas stalno…