S’moje strane pogleda ZP Izdvojeno
BOŽE, POMOZI NAM
KONC PROSTOR OPITURAN U RUMENO
Ja san vam buzdo kojeg je teško zaustavit u naumu, još teže mu objasnit ako se sa nečim ne slažem, te na svoju štetu prkosim glupostima i upitnicima koje nikako da shvatim.
Da san ja Fuks, ja bi isti tren podnija ostavku kad se ona tragedija desila. Zašto?
Jer nisan dorasta zadatku a ujedno bi tim činom pokaza smjer kako pokazat odgovornost te tako nametnija praksu svima drugima.
Ti si veterinar, sjajno zanimanje, ajde liči maške, konje i pase a ne razbacuj se ulogom u obrazovanju di konstantno šepaš i ne ulivaš povjerenje.
Sad zamislite, daj Bože da je tako, da se nije desija onaj tužan dan kako se ništa nebi prominilo. Nebi se minjale brave, nebi se zapošljavali zaštitari, podvorničari bi radili svoj posao, čistačice glancale hodnike, učiteljice smirivale đake a oni za malih i velikog odmora izazivali nesnosnu galamu.
Ništa se na planu prosvjete i zaštite dice i učitelja nebi desilo. Do kada?
Sad smo se razletili. Tobože, stalo nam je.
Nudimo rješenja, izvodimo bravure, preseravamo se i potpuno izneređujemo ustaljenu praksu. Ako neko promatra sa strane ovi đumbus pomislit će da su hrvatske učionice postale klaonice, da se raspištoljila bratija i priti, da dičica ne mogu mirno spavat kući a kamo li bit mirni prid zelenon tablon i učit gradivo.
A samo je jedna karika zakazala. Ona zdravstvena. Društvena. Jer je digla ruku od jednog bolesnog diteta i pustila ga da srlja u svoju, i našu, propast. Samo da su pusti „stručni“ uhljebi odradili svoj zadatak, da su roditelji bili malo upornija, da je društvena klima pozitivnija po tom pitanju, mi nebi muku mučili.
Danas su učionice „konc“ logori, bez slobode kretanja, sa strahom u kostima, opterećena i zastrašena feta u našem susjedstvu.
A što ako još jedan pušten sa lanca, maknut u nebrigu, ulicu uzme za prostor svog izživljavanja? Što onda? Hoćemo li stvorit geta sa policijskim satom, sa policajcem po glavi stanovnika?
Razmišlja li itko dalje od vlastita nosa?