|  |  | 

S’moje strane pogleda ZP Izdvojeno

BITNE CRTICE SVAKODNEVNICE

 

DON KIHOT

U kultnom kinu Zlatna vrata, doktor Dejan Kružić je objasnija veliku pizdariju oko Spaladium arene dokazujući kako se splićanima nametnija harač od 600 miljuna kuna u režiji fantastista političkog muljanja. Otkud tolika snaga, i volja, posebna čovika, da se „bode“ sa običnim volovima pozlaćeni rogova?

Nevirovatna je energija jednog čovika u službi svog grada! Toliko jasnoće u tvrdnjama, toliko dokaznog materijala, a gradu se živo fućka. Ajmo se ne zajebavat. Nisu mu do žnjuta svi pretendenti na katrigu vlasti, ma su neki brajko moj pokvareni priko ušiju.

U najnovijem medijskom „obraćanju“ kralja populizma i varanja čak se pučanstvu tvrdi kako je on bezveznjak za razliku od njega kojemu miljarda i sedansto miljuna duga je zapravo podvig a ne teret. Zar to nije dokaz moći, privarit toliko njih za toliko love mogu samo posebno iskovani manjamuktaši.

Cirkus oko nuđenja nevirovatnih ništica za poteštata Splita se nastavlja, svakodnevno pristižu mizerni programi i poruke a da se nitko ne zapita i poruči. Imamo čovika koji nas može spasit!

Dejan Kružić je tu ma Split je u nikom drugom filmu.

SPOMENIK

Pisati o sprovodu kojeg je režira sam pokojnik nije baš tema koja škaklje jer pametnu je dosta ono što je proguca u par dana histerije potpune zastranjenosti.

Mene bocka najava otvaranja natječaja za spomenik friškom stanovniku Mirogoja.

Komu je na pamet pala ova brzinska zahvalnost nije teško pretpostavit. Virovatno je to zacrtano još za njegova života jer on ništa nije prepuštao slučaju. Ja čak ne sumnjan da je taj spomenik gotov i da ga je pokojnik odobrija svojin potpison. Negdi je u kojon magazi holding raspašoja.

Sad to triba upakirat u sić suza i nametnut u scenarij proglašenja svetosti.

TONOGAL ŠEF CIRKUSA

Mislav Tonogal puno ne haje za svoj dan Otvorenog. Kad mu nedostane materijala on uzme telefon u ruku i zovne.

-Žele, aj dođi.

Tako je bilo i za ovu večer. Priznan, poša san leć a odnekud san začuja tko mi se upravo uselija u dnevni boravak. Prominija san odluku i odsluša mudrolije južnog predznaka. Što mi bi za takovu odluku valjda leži u mom satiričnom izražavanju a uvik san za čut pizdariju jer valja nam se smijat zbog zdravlja.

Šest „alkara“ koji jezikon žele ubost u sridu, toliko su zagadili večer da san više beštima neg’ muča.

Izjave tipa, nastavit ću što san započeja i borit ću se za studente koji završe studij da nađu posao, spadaju u otvorenu zajebanciju no zašto to blesav birač ne „honorira“ sa kontrom, ostaje nekom mladom doktorantu za temu.

A tek rečenica na samoj odjavnoj špici, „ja i moja kolegica sestra dali smo na rivi 9 milijuna kuna penzionerima“, spada u bolest malo težeg stanja a za nju je propisana malo duža samoizolacija i karantena uz stručnu obradu dijela tila povri ušiju.

KARTE NA STOL

Konačno je i naš Solin počeja sa isticanjem kandidata koji se nude da nas povedu u novi ciklus bezbrižnosti. Pravi bum slijedi no dobro da znamo za njih kako bi ih proštudijali.

Ja san pobornik novog. Svugdi i vazda. Pa zar nam i priroda to ne sugerira. Rika protiče i tako dokazuje da bez straja konzumiramo njene uvik nove kaplje.

Mandat svakog vođe je njegov potpis na sadržaj. Na nama je da ocjenimo iskrenost i istinitost. Veliki projekti su bitni no sitnice upotpunjuju sadržaj. Daju mu šug.

Voditi Grad nije baš posao za drimanje. Puno se toga natovari na tapet rješenja a samo slobodan i obrazovan čovik može udovoljit tom zahtjevu uz vizionarstvo koje može ćapat uz suradnju sa svojim stanovništvom.

Svako skretanje, skrivanje, pogodovanje i varanje dođe na naplatu sa kamatama.

Obećanja obično zakucaju na naša vrata u početku a opravdanja na kraju mandata

Meni je bitan sadržaj između.

FETA SRAMOTE

Znan ja da je privatno svetinja. To svi znademo i tu nema petljanja. Ma kad u srcu grada imaš veliku fetu neshvaćenosti, kad ti svakodnevno taj prostor bode oči, postaviš sam sebi pitanje, u čemu je problem.

U našem gradu, na križanju pored nogometnog igrališta pa uzbrdo u ulicu Gašpina mlinica, sa desne strane stoluje napuštena kuća sa okolišem potpunog haosa.

Jučer san primjetija pantaganu zavidne veličine kako migolji u gustiš a mačka suprotno. Rekoh, privatno je svetinja, ma i Grad je svetinja. Gdje su ti vlasnici? Gdje je Grad da se pozabavi sa svojim prostorom? Zar nikoga nije briga za tu đunglu u srcu grada?

Znan ja i odgovor, zato ću ispričat jednu poučnu priču.

U malom primorskom mistu stoluje čovik kojemu ništa ne smi promać u životu i stanju njegove sredine. Za pusti šetnji kaletama, zapazija je da bode oči jedna mala kuća ugnjižđena poza razasutog suhozida, neuredna i okružena raslinjem razbacanosti. Tu je živila starica koristeći vazda štap.

-Bako, ovo je sve neuredno.Imate li koga mlađeg da povede računa o ovom đumbusu?

-Neman dite moje. Baba je sama.

-A da mi ovo uredimo?

-Ko vam brani dite moje.

Pogađate. Za dva miseca starica se divila niknutoj kapulici, salati, blitvi i kupusu koji se počeja glavat. Svakodnevno je sidila na novoj stolici pod uređonon petrovačon a nije se bojala da jon kamen padne, ne daj Bože, sa zida na bolesne noge.

Baba se naprosto probudila a susidi su sa ushićenjem begenavali potez mladog načelnika.

JESMO LI JEDNAKI

Normalno, nismo. Ta potvrda nam se svakodnevno izbeči prid oči.

Sićan se zanosa od devedeseti naovamo kad su narodni tribuni u svom nebeskom letu tumačili ispaćenom narodu da je pravda i sloboda sletila na naše sveto Hrvatsko tle.

Nema valjda osobe koja se nije bar pinkicu poveselila. Bez obzira što su letači bili sumnjivci iz sustava kojeg su oni oblikovali. Tko je ima vrimena prebirati po tuđoj prošlosti, bitno je da su uvjerljivo klečali i kleli se da je svanilo.

Jedan od temeljnih razloga prihvatljivosti je bija Zakon o povratu oduzete imovine. Tu nije bilo dvojbe. Za tu radnju ni jedna ruka nije bila kontra.

Normalno da se i oko tog čina splelo nenormalno. Sam san svidok i već pomalo sam sebi smetan u tumačenju nakaradnosti.

Đaba svi dokazi, đaba pečatirani dokumenti, đaba svidoci, sve ti je pobro moj đaba u društvu di ništa nije đaba.

ČESTITKE

Solin je po mnogo čemu poseban Grad. Dovoljno je znatiželjno začeprkati u povjest i sudariti se sa nevirovatnim erama života i znamenitim ljudima koji su tu ostavili trag, na naš ponos.

Nisan fetivi solinjanin ma se ćutin njegov. Ljudi koje san upozna, povjest koju proučavam i spomenici razasuti po svim kantunima mi daju za pravo.

Lipo je svidočit novom pokazatelju da smo priznati i da se poneko iz naše sredine prepozna i uzdigne na višu skalu društvenog djelovanja.

Naš don Ranko Vidović, svećenik kojemu je povjereno Gospino svetište, svojim djelovanjem i služenjem čoviku bi prepoznat od samog vrha Katoličke Crkve te od danas bivamo bogatiji za susrete sa novim Biskupom.

Biskupe, čestitam.

mm

ABOUT THE AUTHOR

ANTE TEŠIJA rođen je 1953. Spisatelj, kolumnist, esejist. Piše poeziju, priče, romane i aforizme. Služeći se satirom i humorom pokušava opisati svakodnevnu društveno-političku paradigmu društva.