ZAGORO MOJA
Ante Tešija
BALAŠEVIĆ – OPOZICIJA MRŽNJI, BEZUMLJU I NISKIM STRASTIMA
Katarina Jakšić
“Samo da rata ne bude, ludila među ljudima,
veliki nude zablude, plaše nas raznim čudima
i svakoj bajci naude – da rata ne bude!”
. Svijet je nekako bipolaran. Postoje oni koji su odlučili voljeti. Ali i oni koji su odlučili mrziti.
Ispod svakog članka o Balaševiću pojavi se neki takav mrzitelj.
Hejtera ima i u među javnim osobama. Evo na primjer, Tihomir Dujmović je gostovao u Bujici pod naslovom “Druga strana Đorđa Balaševića”.
A Đorđe je sama oporba mržnji i antipod niskim strastima.
Što je društvu dao jedan Dujmović, inače branitelj osuđenog terorista Zvonka Bušića (krivog za otmicu aviona i ubojstvo američkog policajca).
Dujmović brani otmičare aviona i ubojice policajaca, ali Balašević mu je trn u oku. Pazite što mu je zamjerio, sljedeću izjavu: “Mene je lično, od svih onih scena iz Vukovara, koje su bile monstruozne, najviše uplašilo lice one časne sestre koja je u cijeloj toj situaciji bila apsolutno bez emocija.” Eto, ta rečenica je strašni krimen koju je kolumnist elektronskim mikroskopom pronašao.
Tu “strašnu” rečenicu mu zamjeraju i razni kolumnisti portala poput maxportal, narod.hr. Kopiraju jedan od drugog što će pronaći Balaševiću kao veliki grijeh.
Balašević je lakmus papir na kojem vidimo razliku između ljudi i ne-ljudi.
Nevjerojatno je koliko je takvima smetao jedan pacifist koji je sebe i svoju obitelj izložio da bi se suprotstavio režimu i ustao protiv velikosrpske agresije.
Ali svejedno, ti mrzitelji nisu zadovoljni. Oni bi bili zadovoljni kad bi i Balašević bio mrzitelj. U njegovim stihovima oni očajnički traže govor mržnje, huškanje, traže natruhe zla.
Oni to traže jer je to jezik koji razumiju.
Infinitezimalnim metrom pokušavaju izmjeriti bilo kakve tragove huškanja kod čovjeka koji je napisao “Samo da rata ne bude.” Koji je opozicija bezumlju, nacionalizmu, niskim strastima.
“Ili jesmo ili nismo
ovo srce bubnja
večni tam-tam otpora”
Netko tko ima društveno i politički angažirane tekstove ne može biti apolitičan. I pacifizam je zauzimanje strane.
Ali nekome je to baš trn u oku. Mrzitelji ne mogu oprostiti pacifistima.
Oni ne razumiju kad netko ne mrzi kao i oni – oni će puno bolje razumjeti Boru Čorbu koji je na dijametralno suprotnoj strani, ali zapravo na istoj strani kao i oni – strani zla i mržnje.
Treba imati hrabrosti za govoriti protiv ludila.
Jer, ili gradiš ili rušiš mostove. Što je trebao, šutjeti protiv ološa koji pripremaju rat?
Netko je rekao, mrze ga ustaše i četnici, a vole ga Srbi i Hrvati.
“Ne znaš ti šta znači ubiti grad,
ne znaš ti bauke kaljavih rovova,
ne znaš ti šta znači spavati sad,
kad sklopim oči, ništa osim tih krovova.”
To je suludo, da je nastupao protiv velikosrpske agresije, izbjegavao mobilizaciju da ne ratuje protiv Hrvatske, opjevao razrušeni Vukovar – ali ne, oni moraju mrziti. Taj fenomen mržnje je stravičan, kao da siju sjeme za neke buduće ratove.
Oni koji govore – ili su govorili – protiv njega su Slobodan Milošević, Šešelj, Bujanec, Tihomir Dujmović, Zvonimir Hodak, Ike Mandurić. Oni su na istoj strani.
Oni su u naslijeđe ostavili mržnju, a Balašević neprocjenjivu ostavštinu za cijelu regiju.
Jedino na što je Balašević huškao je mir i ljubav. Ali zbog toga je nekima nepodnošljiv.
Izvadak iz intervjua 1993. godine.
“Ja sam dugo zastupao tezu da se ne treba nastupati, da nije trenutak za pjevanje, jer je na osamdeset kilometara od mog Novog Sada Vukovar, grad u kojem su živjeli ljudi koje sam poznavao, grad koji je ubijen na najprimitivniji mogući način.
U takvoj situaciji sam se potpuno povukao i čekam da prođe ovo ludilo, nadajući se da će ponovo doći vrijeme za ono što mi je blisko.
Povukao sam se i zbog toga što su u tom ratu isplivali nacionalistički pjevači i nacionalističke pjesme, za mene sasvim niske strasti. Ipak, promijenio sam mišljenje, plašeći se da će naša prazna mjesta zauzeti novokomponirani primitivci u svim žanrovima: novinarstvu, literaturi, glazbi.”
Sada smatram da treba biti prisutan, da se mora održati misija (iako je riječ “misija” vjerojatno prejaka za ono što ja radim), da bismo morali trenutak kroz koji prolazimo obilježiti….”
