|  |  | 

S’moje strane pogleda ZP Izdvojeno

AMO SIST NA BALUN

 

Dokle?

Dokle ovako?

Dokle ovako zajebano i zastrašujuće uzaludno?

Narod smo bećara! Narod smo posebnih skica likova za koje do jučer nismo znali. Odnekud su se iskobeljali, zauizeli prostor i gnječe sve normalno onako kako nan ne triba. Uzgojeni na čudnoj ideologiji, grme, marširaju i gaze sve prid sobom.

Smišno je gledat i slušat kako se muče sa glagolima i imenicama da bi sastavili jednu normalnu prosto proširenu rečenicu, kad se nameću ko’ netko ‘ko znade a zapravo paradiraju ka’ sklepani trojanski konji.

Zašto smo si dozvolili da nas predstavljaju? Oni to žele, oni se nameću i svu svoju snagu su upregnuli kako bi nas zajebali. A to baš i nije teško.

Jedan jezdi po svjetskim skijalištima a da nikad skije nije navuka i šalje svoj luksuzni pozdrav uz napomenu da stiže i da traži glas za sebe. Njemu nitko ne valja, on lažima i populističkim bombonima uspjeva dovuć naivne i mrvu šempjane. Dovuče radi nove križaljke vlasti di on i njegovi godinama kroje vlast i slast samo za sebe. To što ti bjedni glasaču to ne peškaš, tvoj đir.

Druga bratija čak i nema kandidate za istaći ali borbenim gardom i parolama kontre uspjevaju uturat sebe ko obrambenog čimbenika. Prtljaju svoje parole, ističu uprav ono što narod želi čuti a kad in daš glas i vlast oni te uvjere kako si gadno fula.

Oni se prije izbora zbiju, sastanu, a potom odmah rastanu jer nisu oni tu zbog drugoga već poradi sebe a onda jedino unutarnjon borbom se izboriš. Ovi bećar je puca. Strastveno i glupavo se cereći uz note folka protiv kojega se sustavno njegovi domoljubi bore da bude izbačen iz prostora mile im domovine. Iz prostora da ali iz njegova auta ne.

I onda, jebeš ti pucanje u prazno ako nitko ne vidi pa se to dila predizbornoj braći u noći pobjede da bi sutra taj uradak bija važan dokument optužbe od te iste braće. A to je napose gadljivo. To je čak bjednije od revolveraševa obračuna sa zrakom, on bidan bar priznaje da ga ponija dječački san o bit’ kauboj.

Ionda takov bude na čelu nečega sa čim se može samo rugat. To sa njim.

Sva vojska novih „sileđija“ za vlast nadire a da nitko ne znade njihov uspješan put.

Oni bi, a poslije ne znaju kako. Oni grade svoju kandidaturu na kritici-pljuvanju onih koji već rade, bez obzira dobro ili loše. Oni će to bolje. Kako? Bljuvanjem i pljuvanjem na svaki mig uspješnosti ili neuspješnosti onog koji im zauzima željeno misto.

Najgore od svega jest što ti pojma nemaš oće li ponuđač biti tvoj predstavnik. Bude digod zaista faca koje obećavaju no oni se istaknu ko mamac te potom budu zamjenjeni nepoznanicom ili ti ture u koaliciju sa sebom one za koje nebi ni pod pritnjon puške da’ glas.

Sad se otkriva afera u Hr. Šumama. Svi to znademo ma se moralo ćutat. I eto, sa odlaskom da olakša dušu direkt u javnost. Ka’ san vidija tko to negira, povirova san ovom prvom.

Sad će lokalni izbori. Već zasađeni će iskoristit svaku mogućnost da ostanu a pretedenti svaku priliku da ošinu po njima. Zasađeni su izučili školu opstanka i u četiri godine su iznašli način „snađi se“ a tu su dovoljno motivirani da posegnu i za tajnim adutima.

Sve u svemu zgužvanost je obilježje svakih lokalnih izbora. Pola miljuna lokalnih jedinica samo po sebi govori o razlogu da se u to ne dira. Na petsto mista je toliko nepotribnog kadra da bi se samo iz tog dohotka namirile mnoge socijalne potribe.

Ali ne. To je bazern za korisnost. Tu je sva sila glasova koji ne daju da ih se poljulja. A to što je dugoročno opasno i za njih same.

U petak se sprema potpuno promašen bojkot. Mislin da vlasnici centara umiru o’ smija. Mi smo im pomogli da zakopaju male obiteljske dućane, privukli su nas svojim blještavilom i od nas uradiše majmune. Zamisli, u petak bojkot a što ti triba kupi u četvrtak ili u subotu. Naivno i pogrešno.

Obalu smo prepustili lokalcima, oni su bogovi sudbe na svom začaranom prostoru. Prebacuju se inspekcijski poslovi na tu razinu, daje se ovlast komunalnim redarima a komu oni odgovaraju, tko ih je tu instalira. Glupo, zar ne.

Obalni pojas se sveja na kamenje koje izranja iz mora. Sve iza je u kanđama interesa, potpuno izneređeno i bez bilo koje kontrole. Kaže, imam papire, zalipija san ih na ploču gradilišta i tu prestaju svi upiti i sumnje. A počinje tragedija jer smo u kanđama grabeži.

Uvozimo ama baš sve. Voća i povrća u iznosu kojeg normalan um ne može razumit. Uništavamo svoje, zapuštamo i tiramo na nerad jer se ne isplati. Jedemo luksuz pome savršena oblika iz Kine pod deklaracijom Italije. Zagrizeš, okus koji smrdi.

Uvozimo cviće, ukrasne listove, orahe, bajame, grah, ribu, kumpire i svašta još. Ono što proizvoduimu u rukama je stranaca di radimo ko robovi i šutimo.

Pritvorili smo se u društvo, šuti i zgrabi zasebe što moš. Prikloni se vlasti koja bila da bila, zaposli dite, izmizi nešto a jezikom i tako moš šta oš.

Sve je to pogubno. Sve moš zajebat ma vrime neš.

Nesposobnjakovići izabraše mete te igraju na bazi nacionalnog, ugroženosti i zaštiti od izmišljenih neprijatelja. Nema boljeg načina za izazvat ovisnost ako uspiješ sebe nametnut ko sigurnost.

Onaj bećar je puca u zrak. Da se nije snimija i sam sebe zajeba, možda bi na krilima uzvišenosti i moći pravac pucanja bija u nečiju glavu. Mi smo društvo opasano sa „možda“. U nas su se nakotile mogućnosti različite opasnosti. Dese se, nitko ne odgovara a kad nitko nije kriv krivica se raspline u „a šta se tute može“?.

Raslojili smo se. U manjinu bahatih kojima većina ustravljenih služi kao hrana. Mi njih svojim angažmanom hranimo. Neangažmanom, točnije. Dokle? Dok se ne desi masa. A dali će se kod nas desiti? Neće. Nikada.

Zašto? Jer smo do zla Boga nezainteresirani i nikada nećemo izložit lice za pljusku tuđincu.

Ali hoćemo našem loli. Pa što ako te on potkrada, bar je naš.

Zato se ne radujem ostavci travničkom studenta. Jer poslin njega stiže isti ili gori.

mm

ABOUT THE AUTHOR

ANTE TEŠIJA rođen je 1953. Spisatelj, kolumnist, esejist. Piše poeziju, priče, romane i aforizme. Služeći se satirom i humorom pokušava opisati svakodnevnu društveno-političku paradigmu društva.