HISTORIA SALONITANA + ZP Izdvojeno

Ultra Klis „oživljene povijesti“ – na kliškoj tvrđavi u slavu Petra Kružića!

Mate Božić

 |  srp. 24, 2025

Nakon prošlogodišnje obnove ove manifestacije oživljene povijesti, „Uskočki boj za Klis“ u organizaciji Povijesne postrojbe „Kliški uskoci“ ovoga će se tjedna na kliškoj tvrđavi održati ukupno jedanaesti put. Naime, kontinuirano održavana i dobro uhodana manifestacija 2011.-2019. je u godinama „korone/post-korone“ doživjela određeni prekid da bi od 2024. opet zaživjela novim plamom. Tako će u okviru ovogodišnje manifestacije biti uprizorena čak dva povijesna događaja. U petak 25. srpnja prikazat će se dvoboj između uskoka Miloša Pariževića i osmanlijskog ratnika Bakote koji se – kako se smatra – zbio 1527. godine, u okviru ambijentalne predstave pod nazivom „Uskočka svijeća“.

Plakat manifestacije „Uskočki boj za Klis“ 2025. godine, koji se održava ukupno jedanaesti put uz sudjelovanje brojnih domaćih i inozemnih viteških skupina i povijesnih postrojbi, uključujući primjerice i glazbenu grupu „Hollóének Hungarica“

Drugi dio manifestacije na rasporedu je u subotu, 26. srpnja, a odnosi se samu bitku za Klis – odnosno suzbijanje kratkotrajnog pokušaja Osmanlija da ovladaju kliškom tvrđavom 1532. godine. Naime, osmanlijski vojnici pod Mlečaninom Nikolom Querinijem su 4. lipnja 1532. uspjeli Klis pridobiti izdajom, dok je glavnina kliške posade boravila na sajmu u Poljicima. Petar Kružić je, posjetivši u Rimu papu Klementa VII. (u srpnju iste godine), od poglavara kršćanstva dobio novčanu pomoć za obranu i u mjesecu kolovozu doplovio iz Ancone s dvije tisuće vojnika te konačno protjerao Querinija iz Klisa.

Jedan od prvih prikaza Klisa s početka XVI. stoljeća (grafika nepoznatog autora); Čuveni ključevi kliške tvrđave za koju su se kroz povijest vodile brojne bitke, pa tako i „Uskočki boj za Klis“ (Valter Firić, „Klis: kulturno povijesna baština“, 2018.)

Kako se navodi i ovogodišnja „manifestacija uključuje bogat popratni program: srednjovjekovno streličarstvo i mačevanje, vatrene žonglere, prikaze vojničkog života u taborima, sajam starih zanata, kušanje izvornih jela i pića, te glazbene nastupe na diplama, guslama i gajdama. Autentične rukotvorine, suveniri i proizvodi mediteranskog podneblja dodatno će dočarati duh prošlih stoljeća…“

Grb Kružića, kako ga donosi Ivan Bojničić u svojem djelu „Plemstvo Hrvatske i Slavonije“ (1899.) – riječ je o grbu kojeg je 1550. godine kralj Ferdinand I. dodijelio Petrovom nezakonitom sinu Ivanu uz naznaku kako ga je koristio i njegov otac Petar; Istovjetni grb sačuvan na Ivanovom dvorcu Pezinoik (današnja Slovačka); Isti grb na portretu Ivana Kružića koji se danas čuva u dvorcu Trencsény u Slovačkoj (Zoran Peran, „O porijeklu Petra Kružića, ili prilog o grbu Kružića od Kruga i Dražojevića Poljičkih – 1 dio“, 2023.)

Zanimljiv program u spomen na ove događaje je također zajamčen jer, kako se ističe „uz topovsku paljbu, tutnjavu kubura i pucnjeve mušketi, borbe mačevima, kopljima i buzdovanima, posjetitelji će svjedočiti ratnoj sceni epskih razmjera. Obučeni članovi povijesnih postrojbi i viteških skupina iz cijele Hrvatske i Europe predano će rekonstruirati svaki detalj tadašnje vojne strategije – od pregovora, opsade i juriša do herojske obrane i proboja.“

Povelja kneza Trpimira iz 852. (u prijepisu s kraja XVI. stoljeća): u ovom prijepisu Klis se po prvi put uopće izričito navodi kao imanje-dvorac („ex curte nostra que Clissa dicitur“) hrvatskog kneza Trpimira, kao i njegovog prethodnika kneza Mislava. Prema tome, prvi spomen Klisa datira se upravo u starohrvatsko doba (IX.- XI. stoljeće)

No, povijest Klisa ne započinje s Kružićem i uskocima. Smatra se kako se po prvi put spominje u čuvenoj Trpimirovoj povelji iz 852. kao dvorac samoga kneza („ex curte nostra ex curte nostra que Clissa dicitur“). U doba vladarske kneževske i kraljevske kuće Trpimirovića Klis je bio središte starohrvatske županije koju sredinom X. stoljeća spominje car Konstantin Porfirogenet pod imenom „Parathalassia“ (ή Παραθαλασσία) – tj. Primorje, a koja se prostirala od trogirskoga zaleđa do Poljica. Isti bizantski car u svojem djelu „O upravljanju carstvom“ tada izričito navodi i naziv Klis – što izvodi iz grčkog jezika, naime „kleisa“ (Κλεισα) u prijevodu s grčkog znači ključ.

Tri oblika titule kralj („rex“) u povijesnim izvorima starohrvatskog doba: prvi pisani spomen na latinskom – Gottschalkov tekst iz kodeksa „De Trina deitate“ (Bernska knjižnica) s istaknutim spomenom hrvatskog vladara Trpimira – „Tripemirus rex Sclavorum“ (IX.st.); prvi klesani natpis na latinskom – kraljice Domaslave (X. st.), pronađen na kliškoj tvrđavi („Domaslava regina“; prvi klesani natpis na hrvatskom – kralja Zvonimira (“kral hrvatski”) na Baščanskoj ploči (XI./XII. st.)

Nadalje, poznato je kako su od izumrća Trpimirovića krajem XI. stoljeća, tj. počevši od XII. stoljeća strateški iznimno važni Klis držali različiti gospodari, primjerice: splitski nadbiskup, templari, u XIII. st. splitski knez Domald, a u XIV. st. knezovi Šubići Bribirski i bosanski kralj Tvrtko I. Kotromanić. Klis je u prvoj polovici XV. st. između ostalog bio grad kneza Ivaniša Nelipčića, zatim Ivana VI. Frankapana, potom velikaške obitelji Talovac, a od 1460. hrvatskoga bana Pavla Špirančića. Godine 1466. došao je pod izravnu upravu hrvatsko-ugarskih kraljeva, dok je zbog svojega dominantnog položaja na sjecištu putova koji su iz primorja vodili prema unutrašnjosti, u doba osmanlijskih osvajanja, a osobito nakon propasti Bosanskog Kraljevstva 1463., bio stalan cilj neprijateljskih napada.

Šibenska zastava na portulanu A. Dalorta iz 1325. (Mate Božić: „Neki naglasci izlaganja ‘Heraldika gospodara kliške tvrđave…’“, 2018.): na portulanu koji se pripisuje Angelinu Dalortu, a nastao je oko 1325., prikazana je istočnojadranska obala s istaknutom pravokutnom zastavom u središtu koje je bijela kružnica s crvenim križem u sredini. Podnožje koplja zastave s opisanim znamenjem smješteno je na područje Šibenika

Međutim, prije glavnog uskočkog perioda i doba Petra Kružića kada je Klis bio od presudne važnosti za opstanak Kraljevine Hrvatske, vrijedi istaknuti dvije zanimljivosti iz kliške prošlosti. Kako 2018. godine navodi zaslužni povjesničar Klisa, nedavno preminuli Valter Firić „Splićanima je Klis, kao i svima koji su njime željeli vladati, bio od osobite važnosti jer su kroz kliški klanac prolazile trgovačke karavane. Kroničar Toma Arhiđakon piše da je Splićanima Klis ‘ključ njihova blagostanja i sigurnosti’. Kada je pred odlazak u križarski rat kralj Andrija II. s vojskom boravio u Splitu 1217. nudio je Splićanima Klis ali oni to nisu prihvatili, stoga je kralj tvrđavu predao u ruke Ponciju, velikom meštru reda ugarskih templara.“

Prikaz hrvatske obale na „Katalonskom atlasu“ iz 1375. sa zastavama na kojima su tri znamenja: „senjsko“, „šibensko“ i „neretvansko“ (tj. plavo-srebrna raščetvorena zastava) (Mate Božić; „Metković i Hrvatska imaju grb istovjetnog značenja“, 2025.); Rekonstrukcija gonfalona (ratne zastave) vitezova templara (službeni naziv: „Red siromašnih vitezova Krista i Salomonova hrama“)

Tako su upravo templari upravljali kliškom tvrđavom početkom XIII. stoljeća, a potom su do sredine istoga stoljeća boravili u Šibeniku, gdje su imali važnu ulogu s obzirom na kontrolu glavnih trgovačkih komunikacija prema kaštelu Sv. Mihovila odnosno prema šibenskoj luci (vezano uz ubiranje kraljevskih pristojbi). Iako su templari iz Šibenika, koji je poput Senja bio važna jadranska luka, bili protjerani već oko 1255. godine, postoji mogućnost kako je uspomena na njih ostala sačuvana na nizu portulana od 1325. pa sve do početka XVII. stoljeća upravo u obliku znamenja koje je na tim pomorskim kartama postavljeno uz Šibenik: bijela kružnica sa crvenim križem u sredini – što podsjeća na templarsku zastavu sa crvenim križem na bijeloj podlozi.

Grb roda Šubića Bribirskih na izvornom pečatu bana Pavla I. Šubića iz 1312. godine i suvremena rekonstrukcija grbovnog štita; Grobnica Mladena III. Šubića (oko 1315. – Trogir, 1. svibnja 1348.), koji je svojim feudalnim područjem vladao upravo iz Klisa, a među suvremenicima bio poznat kao „clipeus Croatorum“ tj. štit Hrvata/Hrvatske

Druga zanimljivost je vezana uz hrvatsku velikašku obitelj koja je najduže od svih feudalnih rodova upravljala Klisom i kliškim područjem. Naime, riječ je o bribirskim knezovima Šubićima koji su Klisom zavladali u drugoj polovici XIII. st., što će potrajati kroz idućih čak osam desetljeća, od 1273. do 1356. godine! Tako su Klisom svojevremeno, kako također ističe Valter Firić, upravljali sljedeći Šubići: Juraj I., Juraj II., Mladen III. i Pavao III. Upravo je uz Šubiće (kasnije Šubiće-Zrinske) vezan jedan zanimljivi primjer stiliziranog prikaza obrambenog zida – preoblikovanog u heraldičko znamenje sa šahiranim poljima.

Dvije varijante grba Šubića Zrinskih, kako ih donosi Heyer von Rosenfeld u svojem djelu „Plemstvo Kraljevine Dalmacije“ (1873.) i suvremena rekonstrukcija grbovnog štita hrvatskog bana Jurja V. Zrinskog (1622.-1626.) – grb Šubića Zrinskih nastao je nakon 1546. spajanjem jedne varijante izvornog grba Šubića s grbom izumrle obitelji Ernuszta Čakovečkih (suvremene rekonstrukcije grbovnih štitova Pavla II. Šubića Bribirskog, roda Ernuszta Čakovečkih i Šubića Zrinskih, gospodara Čakovca, Kostajnice, Ozlja…)

Naime, Šubići-Zrinski su 1546. stekli Međimurje, koje je 1473.-1540. bilo u posjedu obitelji Ernuszt. Potom je, spajanjem izvornog grba roda Šubić (crno orlovo krilo na crvenom) s grbom izumrlih Ernuszta Čakovečkih (tvrđavni zid s kulom i dvije šesterokrake zvijezde), nastao poznati grb Šubića-Zrinskih. Prikaz tvrđavnog zida s kruništem u tako nastalom grbu Šubića-Zrinskih najčešće je bio likovno predstavljen upravo zidnim plohama. Međutim, poznat je i jedan specifični primjer istoga grba u kojem je tvrđavni zid (zajedno s kruništem) heraldički stiliziran upravo u obliku šahiranih polja!