ZAGORO MOJA
Ante Tešija
POZNATA KNJIŽEVNICA GOSTUJE U SOLINSKOM “TEATRINU”
Ante Tešija
Posebna književnica Marica Žanetić Malenica, dana 24.04.’25, u 19 sati, gostuje u našem kultnom kutku “Teatrin”, GK Solin, te sam slobodan pozvati sve ljubitelje pisane riči, sve Solinjanke i Solinjane da dođu, poslušaju i učestuju u susretu sa autoricom koja ima impozantnu zbirku pisanih dijela.
Da ne duljim, pročitajte što naša Marica poručuje nama Solinjanima. Na nama je da uveličamo to predstavljanje jer ne zaboravite da svaki autor živi za susretima sa ljubiteljima književnih dijela.
Pošto sutra gostuješ u našem kultnom Teatrinu, GK Solin, potribno je da predstaviš našim Solinjanima kako bi znali komu dolaze na promociju intrigantne zbirke kratkih priča “Inačice žene – Marina”.
Evo, predstavit ću se vašim Solinjanima s tim da više tipujem da će mi na predstavljanje doći Solinjanke, pa ću se i njima predstaviti. Ja sam Marica Žanetić Malenica, umirovljena novinarka, i živim blizu vas, u Splitu. Većinu radnoga vijeka obavljala sam novinarske poslove u redakciji HEP Vjesnik prateći područje elektroenergetike. Deset godina sam bila i suradnica mjesečnika za žene Zaposlena gdje mi je objavljeno više od sto priloga. Desetljećima sam i pjevala u sopranskoj dionici i to prvo u Mješovitoj klapi Elektrodalmacija, a potom u Mješovitom zboru Mirta. Po odlasku u mirovinu prestala sam pjevati, ali sam nastavila pisati. Reportaže, intervjue i druge novinarske vrste i oblike zamijenile su pjesme, priče i putopisi. Pa sam sada članica nekoliko književnih društava. Također učestalo putujem i družim se s dragim osobama, ukratko radim ono što godi duši nemirnoj i znatiželjnoj poput moje.
Jako dobro se poznajemo pa mogu komotno reći da se radi o zanimljivoj autorici, da je svako tvoje ukoričeno djelo samo za sebe posebno. Otkud ti talent i energija, jer naprosto nas iznenađuješ kreativnošću, zrelošću i učestalim novim djelima?
Hvala Ti na ovim lijepim riječima. Pišem kako bih umirovljeničkim danima dala sadržaj, a životu smisao i svrhu sve do njegova kraja. Skupljajući informacije o svoja dva obiteljska stabla, došla sam do pradjeda po majci za kojega postoje podatci da je bio pučki pjesnik. I kod dvije majčine sestre zapazila sam potrebu da nešto stave na papir koliko su im to njihova skromna naobrazba i pismenost omogućavale. Zapravo sam prva u obitelji, s obje strane, koja je pišući zarađivala za život. Ako je već od nekoga trebalo ozbiljnije početi, raduje me da sam to baš ja.
Što se, pak, tiče energije, nju pripisujem svojemu horoskopom znaku ovna. A za njih se zna da su i tvrdoglavi i rogati i što sve ne, ali i uporni, energični i vrijedni pa me tako moje prije nazivaju i „štrbericom“ i „vridnicom“ što ne mogu opovrgnuti. Premda sam u još uvijek lijepim, zrelim godinama, svjesna sam da pješčani sat u gornjoj komori ima sve manje zrnaca pijeska i stoga mi je svaki dan dragocjen. Pa sam malo požurila s izdavanjem knjiga. Prve dvije sam objavila sa 66 godina i otad svake godine objavim barem jednu. Guštam gledati kako se popunjava polica na koju ih slažem.
Ova već spomenuta zbirka je posebna. Kroz kratke priče stvaraš ugođaj prisutnosti u njima, nudiš magičnu moć prisustva. Otkud ideja?
Priče iz ove zbirke počela sam pisati prije nekoliko godina i slati ih na natječaje koje uglavnom raspisuju knjižnice, književna i kulturno-umjetnička društva. Kad mi se dobar dio njih vratio s nagradom, pohvalom i/ili uvrštenjem u zbornik, odlučila sam da je vrijeme da ih ukoričim. Dopisala sam još nekoliko i tako se njih 21 našla u knjizi „Inačice žene – Marina“. Moguće da osjećaj prisutnosti stvara to što govorim o temama koje većina nas proživljava u nekoj životnoj fazi. Obrađujem muško-ženske odnose i osjećaj usamljenosti koji ih prati i u braku i izvan njega.
Moje Marine su raznolike, ali većina njih u nekom trenutku uzima uzde svojega života u svoje ruke i svaka se za svoju slobodu i samoostvarenje bori na svoj način – neke uspješnije, neke manje uspješno. A na pitanje otkud mi ideje, lako mi je odgovoriti. Život mi sam ponudi najrazličitije priče i nerijetko zaključim da mu mašta nekad ni do koljena nije. Ali ima i priča koje se u meni začnu pa ih ja nosim dok ne dobijem „trudove“. Tad ih napišem.
Objavila si pet poetskih zbirki što upućuje da si prvo pjesnikinja pa potom sve drugo. Impresivan je broj tvojih pjesama i priča oje su odabrane u 150 zbirki, zbornika i časopisa u Hrvatskoj i zemljama u okruženju. Znači li to obvezu da i dalje nudiš nova djela na radost tvojih čitatelja?
Da, objavila sam tri zbirke na standardu („Da je noćas bilo“, „Žena svojih godina“ i „Zlatarica riječi“) jednu na štokavskoj ikavici moje rodne Vele Luke („Vonji ditinstva“) i zbirku pjesama za djecu („Četiri čarobne riječi“). U pravu si kad kažeš da sam prvo bila pjesnikinja jer sam još u četvrtom osnovne napisala svoju prvu pjesmicu, a nastavila sam ih pisati u gimnaziji i tijekom studija. Ali kako sam se dugo bavila novinarstvom, čini se da proza preuzima primat nad pjesmama pa od 2022. nisam objavila nijednu zbirku pjesama, a jesam dvije zbirke priča. Nedvojbeno je da ću i nadalje pisati sve dok me budu služili mozak i desna ruka, a inspiracija nikad nije bila upitna.
Što za tebe znači ljubav prema pisanoj riči? Pomaže li to čoviku kroz njegov život?
Sklonost pisanoj riječi za mene je, kao što sam već kazala, blagodat ovih dana i godina „praznoga gnijezda“ jer više nemam svakodnevnih obaveza: ni onih majčinskih ni, nažalost, supružničkih, kao ni onih poslovnih. Sve je to iza mene. Ispred mene je tek laptop i miš te misli i ideje koje se posvuda skiću i vraćaju mi se kroz stihove i prozu. Ne samo da mi pisana riječ pomaže kroz život, ona je sad, više nego ikad, moj život.
Na portal Hrvatski glas Berlin imaš svoju rubriku naziva “Tragom uspomena”. Kako je došlo do te suradnje, o čemu tu pišeš?
Kad sam se latila spisateljskog pera poslala sam, krajem 2017., portalu HGB nekoliko pjesmica, a potom i brojne putopisne zapise s mojega dvomjesečnog putovanja po Australiji. Urednici portala, mojoj dragoj Sonji Breljak se, očito, svidjelo kako pišem i za rođendan mi je, u travnju sljedeće godine, darovala moju rubriku. U tom mojemu škafetiću sad je već, u ovih sedam godina, pohranjeno dvjestotinjak različitih priloga: pjesama, priča, putopisa, crtica iz života, izvještaja s pjesničkih događanja…
Uspješna si i kao autorica dječjih pjesama, a objavila si i jednu slikovnicu. Očito su idjeca u tvom vidokrugu interesa? Ima li još nešto u čemu nisi, a želiš se ogledati?
Čisto sumnjam da neko novo djelo nije pred tiskom.
Pisati za djecu baš volim premda to i nije lako kako se može činiti. Moja zbirka pjesama za djecu „Četiri čarobne riječi“ nastala je kad sam prvi put postala baka i u njoj sam stihom popratila unučicu Evu od njezina rođenja do polaska u školu. Ta mi je zbirka donijela članstvo u Hrvatskom književnom društvu za djecu i mlade – Klubu prvih pisaca. Prije dvije godine objavljena mi je i slikovnica „Radoznala Nora“ za koju me inspirirala moja najmlađa istoimena unučica. Rado se odazivam pozivima iz vrtića gdje dječici čitam slikovnicu i pjesme te razgovaram s njima. I sad imam zgotovljen rukopis u stihu o neobičnim žiteljima jadranskog podmorja i radim na stvaranju preduvjeta da što prije dođe u ruke malih čitatelja. A što se tiče sljedeće knjige, sve predispozicije za objavu u ovoj godini ima moj prvi roman „Treći život“. To je žanr u kojemu se dosad nisam okušala, a imala sam želju. Vježbala sam se pišući ljubavne romane za ženski tjednik „Gloria“.
Kako uspijevaš financijski popratiti te skupe projekte?
Često se u našim glavama stvaralaštvo i poduzetništvo doživljavaju kao dvije različite i odvojene djelatnosti, ali zapravo ne mogu jedna bez druge jer kao što svaki uspješan poduzetnik u sebi ima dozu kreativnosti i razmišljanja "izvan okvira" tako i svako tko nešto stvara treba osigurati financijsku konstrukciju koja će omogućiti da njegova djela ugledaju svjetlo dana. Baš kao i Ti i mnogi drugi koji pišu, slikaju… tako se i ja dovijam na različite načine. Kod mene to izgleda ovako. Sa svakom novom knjigom idem okolo po promocijama i što skupim njezinom prodajom stavljam u kuvertu za novu knjigu. Ova sutrašnja promocija u Solinu je već deseta i nije posljednja. Čekaju me, zasad, i knjižnice u Novoj Gorici, Rovinju, Samoboru… pa se iskreno nadam da ću moći financirati objavu nove knjige.
Na kraju poruka Solinjanima, zašto vridi biti uz tebe 24.04.’25 u našem Teatrinu?
Pa, svaki susret je neki doživljaj i za mene i za moju publiku. Oni koji dođu procijenit će je li vrijedilo tih sat vremena provesti u društvu sa mnom, a ja ću se potruditi da vrijedi. U svakom slučaju, Solinjankama ću ponuditi varijantu vedrog i osmišljenog modus vivendi-ja kakav sama živim u osmom desetljeću života – mladim ženama kao nadu, vrsnicama kao primjer. A možda i Solinjanima bude zanimljivo, nikad se ne zna!
Vidimo se 24.04.’25 u 19 sati.
