Zločin bez kazne ZP Izdvojeno

SPORA PRAVDA NIJE PRAVDA

Katarina Jakšić

 |  stu. 16, 2020

“Da se, kojim slučajem, banda drumskih razbojnika legalno kandidirala na izborima i da ih je, ne daj Bože osvojila, ona ne bi uspjela ovoliko opljačkati Hrvatsku” – Ivan Supek

“Prava pravda je savjest.” Victor Hugo

Već godinama čitamo ovakve naslove, ili uvode u članke:

• Nakon nevjerojatnih 13 godina zavlačenja, držanja u ladicama, dugotrajnih izvida i istraga, konačno počinje suđenje za najštetnije poslove u Zagrebu: zamjene zemljišta
• Nadan Vidošević nakon 5 godina stigao na sud: Ročište odgođeno, čeka se još malo vještačenja za 26 nekretnina i 444 umjetnine
• Bila je sredina prosinca 2010., točnije 10. prosinca 2010., kada je Ivo Sanader, bivši premijer koji je sa svoje funkcije naprasno odstupio u srpnju 2009., izašao iz svoje vile u Kozarčevoj. Mahnuo je novinarima koji su ga čekali pred kućom te se uputio niz ulicu.

Budući da se dvije strane najčešće ne mogu same dogovoriti, za to trebamo pravosuđe.

Stigla je nova nepravomoćna predsuda za slučaj Fimi-medije, nakon 10 godina suđenja. Ta presuda nakon toliko mrcvarenja vjerojatno nikad neće postati pravomoćna. Taj proces neće trajati samo ovih deset godina, već vjerojatno i idućih 10.

Taj slučaj je samo nakaradna slika hrvatskog pravosuđa. Kao da proživljavamo jedan beskrajan dan. Nepravomoćna presuda nakon par godina, onda pravomoćna presuda koja opet padne na Vrhovnom sudu. I onda sve ispočetka.

Kakva je to Pravda koja stigne nakon nekoliko desetljeća? Zakašnjela Pravda nije Pravda, jer oštećeni mora provoditi godine u agoniji nepravde. Ta nezamisliva, teško pojmljiva sporost rješavanja predmeta trebala bi navesti sve koji rade u pravosuđu da se srame. Da se pokriju ušima po glavi.

Pravda ni za koga

Kažu da je Pravda spora ali dostižna, ali zapravo je često i spora i nedostižna.

Mislim da apsolutno nitko u ovoj državi ne vjeruje pravosuđu. Nema onoga tko ima povjerenje u nešto tako tromo, beznadno i očajno sporo. Ljudi koji su oštećeni mogu samo sjesti i plakati.

Beskrajan dan

Kakve su to presude kojima trebaju godine, desetljeća? Što je zapisano na desetke tisuća stranica? Kako se osjećaju ti suci, tužitelji, odvjetnici kad nakon 10 godina otvaraju isti predmet? Veći problem je kako se osjećaju porezni obveznici koji plaćaju taj trom, neučinkovit i truo sustav.

Milan Bandić već 7 godina za sobom vuče 13 optužnica.

Sanader je navršio tek jedno desetljeće u sudnici, s ukupno jednom pravomoćnom presudom.

Horvatinčić nikad neće završiti u zatvoru i vjerojatno će dočekati smrt na slobodi.

Pravosudno ruglo

U ovakvom sustavu može profitirati samo kriminal, ovo je kao naručeno za moćnike koji izbjegavaju pravdu. Mita, korupcije, malverzacije, pogodovanja… imamo sustav u kojem je najisplativije pljačkati. Ako počinite kazneno djelo iz gosporadskog kriminala, najvjerojatnije nećete odgovarati. Ili ćete odgovarati kad ionako prođe pola života.

Ne nazire se kraj, nikako da završi taj beskrajan dan, samo nas vuču za nos. Jedino imamo zadovoljštinu da je bar nekakva kazna što se svi optuženi bar moraju vući po sudovima i povremeno stanuju u Remetincu.

Percepcija pravosuđa

Sami pravnici u vrhu države, a nisu ništa napravili po pitanju učinkovitosti pravosuđa. I onda se kaže da postoji “percepcija korupcije” – percepcija je zapravo puno blaža nego što je stvarno stanje. Postoji puno toga za što uopće ne znamo, sve ono što je sakriveno i još nije otkriveno javnosti.

Hrvatska ima najviše sudaca po stanovniku, a presude se ne donose. Ne, oni čekaju godinama. I nitko ne zašto, zašto to već jednom ne završi. Gledamo spektakularna uhićenja u ranojutarnjim satima, javnost se navuče tim predstavama, a zapravo vidimo samo početak akcijskog trilera kojem nikad ne vidimo kraj.

Kome ne odgovara brza i efikasna Pravda? Znamo kome odgovara ovakva nepravda: moćnicima koji se godinama povlače po sudovima a da nikad nisu ni blizu toga da budu osuđeni. I kad budu, nekako uspiju izbjeći zatvor. I tu predstavu svi moramo gledati, kako Pravda nije ista za sve, kako neki mogu počiniti nezapamćene zločine i godinama izbjegavati zatvor, kako neki od pravde samo pobjegnu u susjednu državu. Sanader, Mamić, Vidošević, Bandić, Horvatinčić – oni su najveći profiteri ekstremno sporog pravosuđa,

Kako onda imati povjerenja u sustav?

No way.

Sve je to već viđeno.

Možemo samo zaključiti da u ovom životu oni neće biti kažnjeni.