ZAGORO MOJA
Ante Tešija
PORUKA S KAREPOVCA
Katarina Jakšić
Foto: Jakov Teklić/Solin Live
Prvo odlagalište otpada u svijetu zabilježeno je na Kreti, 3000. prije Krista. Rimljani izgrađuju sustav odvodnje otpadnih voda, te uvode sustav kazni za one koji se ne pridržavaju strogih pravila. Međutim u drevno vrijeme nije postojalo toliko otpada kao danas.
Split je oduvijek imao osebujan odnos prema smeću; u srednjem vijeku, stanovnici Dioklecijanove palače svoj otpad su jednostavno bacali ispod svojih stanova, u supstrukcije palače danas poznate kao Dioklecijanove podrume. Ionako su oni bili izbjeglice koji su doselili u kuće koje je netko drugi sagradio pa su – baš kao i izbjeglice koji su doselili tijekom Domovinskog rata u hotele i apartmane – imali prilično ležeran odnos prema tuđoj imovini.
Recikliranje kao stvar opće kulture
Nismo više u srednjem vijeku, ali odnos prema smeću nije se previše promijenio. Skupiti otpad cijelog grada i odložiti plastiku, papir, željezo skupa sa svim organiskim materijalima nije uopće inovativno rješenje.
Recikliranje je stvar opće kulture, civilizacijsko pitanje. Kad pomiješamo organsko i anorgansko, sve te metale i nemetale, možemo li zamisliti kakva je priroda te smjese?
Zašto nama smeće nije sirovina? Smeće može biti smeće ili korisna sirovina. Mi smo se odlučili da nas smeće guši.
Čiji mandat više smrdi?
Smrad koji se osjeti nad Splitom je indikator. Smrdi prenatrpana i neučinkovita Banovina. Smrde mandati bivših gradonačelnika. Smrde fotelje u kojima sjede podobni.
Teško se odlučiti da li više smrdi Kerumov ili Baldasarov mandat – odlučila bih se ipak za ovog posljednjeg. Po pitanju vodstva Split je najnesretniji grad na svijetu. Odabire ljude koji rade u svačijem interesu osim u interesu grada. A interes grada je interes svih koji u njemu žive. Odabir pogodnih a ne sposobnih je protiv svačijeg interesa, jer će i ti pogodni nastaviti živjeti u tom gradu kojem ne mogu pomoći – jer nisu sposobni, već nečiji sinovi.
Ali neki umovi ne mogu povezati uzrok i posljedicu, i zato imamo tu hrpu smeća koja smrdi. Pogodni se ponašaju kao da će njihova djeca odseliti na Mars, te će izbjeći posljedice svijeta kojeg su pomogli stvoriti.
Smeće je samo jedna kockica u mozaiku. Nijedan problem nije izoliran. Smeće, zagađena voda i vatra su posljedice političkih odluka, a paradoksalno je da pored svih tih elementarnih nepogoda postaje sve turistički atraktivniji.
Dioklecijanova palača je resurs koji dovodi turiste u Split. Ali ne može sve izvan palače biti ruglo. Palača bi polako ali sigurno mogla prestati biti resurs jer je prethodni gradonačelnik, najgori vođa u povijesti ovog antičkog grada na Mediteranu, progledao kroz to da se buše zidovi palače tako da bi vlasnici ugostiteljskih obrta mogli ukjučiti škrinju sa sladoledom u struju. Ovo je samo jedna sličica iz albuma odnosa prema povijesnom spomeniku. Palača je doduše živući spomenik, ali ako službe ne postave granicu pohlepnim vlasnicima biznisa koji buše zidove palače, ona će uskoro nestati.
Ovaj grad kao da je uklet. A smrad će prestati kad se dogodi nešto jako optimistično – kad kritičnoj masi bude važniji napredak zajednice od njihovog osobnog.
